U težnji za istinskim postojanjem u nekom zagrljaju
redovito promašujem. Dajući tijelo, ostajem svjesna
granica koje su nepremostive. Čak i kad mi se čini da me
potpuno ima samo u onome što sam rekla ili napisala,
kad to pokušam podijeliti s nekim, ili budem neshvaćena
od nedovoljno pismenih ili se dogodi da mi previše pismeni
obezvrijede nastojanje govoreći da bi riječi (moje riječi,
u kojima me ima više nego i u čemu) netko jednako lako
mogao lažirati, a onda me bude sram što sam mislila
da na takav način nekamo dopirem i spoznajem kako su
u pravu oni koji tvrde da su i riječi potpuno bezvrijedne
u tom pokušaju da se trajno približimo drugima. Dobre
su možda za zabavu onima koji su zakinuti za uživanje
u praktičnim nastojanjima. Mislim kako bih konačno
i njih trebala prestati shvaćati tako ozbiljno. Kad bi samo
ljepota bez ikakve vjere i meni bila dovoljna za život.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.