Ana - Marija Posavec | Susreti pred kaminom

Prvi zakon ljubavi je – slušanje.

***

Čitala je knjigu pred kaminom. Razigrani plamen osvjetljavao joj je desnu stranu lica, a prigušeno svjetlo radne svjetiljke u kutu sobe tamnu kosu. Znala je da tako gubi vid – čitajući pod prigušenim svjetlom, proljetne, zimske ili ljetne večeri.

Naočale na sredini nosa neprestano je namiještala bliže umornim očima, ali nije se dala pokolebati. Bilo je zanimljivo promatrati prijelom stranica i čitati vlastite riječi; uvijek se iznova čudeći kako sve drukčije izgleda dok nešto piše na računalu, a kako kad je nešto ukoričeno, opipljivo, materijalno, ustraničeno.

„Dobro odrađeno“, pomisli pa približi ruku ustima te kažiprstom i palcem uhvati donju usnu. Nakon toga, uhvati mali privjesak srebrnastog križića koji je nosila oko vrata.

Podsjetnik, činilo joj se.

Mjesečina je bila jaka i prkosno je ulazila kroz visoke prozore, prodirući čak i kroz guste bijele zavjese. Stari je jorgovan koketno njihao svoje grane, prepuštajući se ugodnom proljetnom vjetru. Kao da je svirala neka glazba ondje vani...

    ...koju je uskoro narušilo parkiranje automobila.

Naglo kočenje, povlačenje ručne kočnice, otvaranje i zatvaranje vrata; zaključavanje auta i brzi koraci na sitnom šljunku.

Znala je, vratio se kući.

I dalje nije micala pogleda s knjige. Razigrani plamen najradije bi joj zaplesao na blijedim obrazima, kao i ispod umornih vjeđa. Ali, ona je morala čitati.

***

Ušao je brzim korakom znajući da pola kuće već spava. Brzi, ali umorni koraci lagano su klizili dugim hodnikom do kukica za ključeve. Pođe potom do prekidača i smanji jačinu svjetla kako bi se mogao uspeti na prvi kat. U kući je bilo toplo, volio je to.

Na prvome katu odmah skrene do poznate sobe u kojoj je, pored svoje radne, volio provoditi vrijeme na kraju dana. Stane pred vrata pomalo nervozno. Iako je ovdje živio već neko vrijeme, uvijek kada bi stao pred ta vrata postao bi nervozan. Sviđalo mu se to, volio je taj sitni strah prije negoli bi ju ugledao. Nije znao spava li, radi li, mašta li... Nije mu to bilo čak ni važno. Morao ju je vidjeti.

Lagano je otvorio vrata i provirio.

Niski, ali glomazni kožnati naslonjač bijaše okrenut prema kaminu. Na mekom tepihu vidio je ispružene vitke noge, prekrižene jednu preko druge. Bio mu je poznat taj njen položaj. Preko nogu bijaše prebačen i malo razgrnut svijetlosivi negliže.

Znao je već, nakon nekog vremena – kada spava ili kad čita.

Priđe bliže i nagne se preko naslonjača, dotaknuvši joj ramena dlanovima:

– Opet čitaš u polumraku... – reče on tiho, ni prijekorno ni veselo.

Osmjehnula se pogledavši u vatru:

– Opet nisi bio na večeri – odvratila je nešto glasnije, dotaknuvši svojom rukom njegovu. Knjiga joj sklizne u krilo, a onda podigne pogled.

Ustade potom uz tihi uzdah iz ukočene poze i priđe mu za korak, iako mu je bila već dovoljno blizu. On ispusti uzdah olakšanja, raširi ruke i primi ju oko struka, kao i ona njega oko ramena.

Volio je miris njezine svježe oprane duge kose. Volio je zariti u nj nos nakon ludog dana kao što je ovaj, udahnuti zrak i pustiti da mu miris čistoće struji kroz sva osjetila. Bilo je kao kad je prvi put došla, volio se prisjetiti ludosti i mladosti.

Voljela je miris njegove odjeće, miris njegova vrata, kolonjske vode s početka dana. Voljela je miris voća koji mu je ostajao pod prstima od one čudnovate električne cigarete koju je vazda nosio sa sobom. Voljela se prisjetiti drugoga susreta.

Dugi i tihi zagrljaj pratili su mjesečina, jorgovan, vjetar i vatra. Ugodna, topla vatra među zidovima obloženim tamnim drvetom, s prigušenim zelenkastim svjetlom skupe svjetiljke u kutu sobe. Volio je to sve gledati i kipić srebrnaste male sove s jedne od polica s knjigama.

– Nedostajala si mi danas... – reče on tiho, približivši joj usne uhu.

Ona mu otisne kratki poljubac pored usna:

– I ti si meni falio... Danas se bome svašta dogodilo.

***

Sjedili su jedno pored drugoga, promatrajući se sa zanimanjem. Gledala ga je i pozorno ga slušala, prinoseći čašu vode ustima.

– ...ja prosto nisam mogao vjerovati da bi taj mogao predložiti nešto takvo. Poludio sam. Došlo mi je da ga mlatnem najradije tom bocom posred glave – govorio je živo, temperamentno, kao i uvijek kada stvari nisu išle po planu.

– Nemoj tako, znaš da nije on to isplanirao. Stari šef drži cijenu otkupa. Da mu sin vodi gospodarstvo, možda bismo mogli drukčije, ali ni ovako nije loše. Nismo na gubitku i ne brini – govorila je smireno, iz navike pokazujući rukom na važno mjesto iza slike koju je donijela u ovu kuću kao dio miraza. Slika nage djevojke okrenute leđima promatraču, s bijelom plahtom oko struka.

– Ma ide mi to na živce već. Bolje da smo sklopili posao sa Španjolcima. Ovako se samo iznerviram... – odmahivao je glavom, a crne su mu oči bježale na kamin.

– Imat ću ih u vidu za godinu i pol pa ćemo s njima dogovarati ostalo. Dotad će nam vino iz dvadesetsedamnaeste već sazrijeti pošteno. Te butelje će biti besprijekorne, vjerujem – kimnula je glavom pa i ona pogleda u kamin.

– Da... Nadam se. Stvarno se nadam... i da ćemo s tim likom dogovoriti što moramo, i da ćemo stvarno pokriti sve. Prvi nam je ovo takav pothvat, ne bih volio da nešto zeznemo... – glas mu bijaše tiši, a oči su mu se već sklapale. Gledala ga je takvog po tisućiti put.

Ustane, priđe mjestu pred kaminom gdje je sjedio i prisloni mu glavu na svoj trbuh. Mekoća i miris svilene spavaćice, kao i prsti joj u njegovoj kosi navedu ga na osmijeh. I ona se nasmiješila dok joj je njegovo tamnoputo lice žarilo trbuh preko spavaćice.

– Kakav je tebi bio dan? – pitao je i pogledao ju. Njezin je pogled sezao opet na kamin i vatricu koja je nekako veselije plesala po friškim i krutim cjepanicama.

– Dobar. Sasvim dobar. Iako sam se malo naljutila kada si javio da nećeš doći na večeru, no dobro. Bitno je da ste ti i prijatelj sredili već jednom taj posao za brodicu. Već ste mi išli na živce...

On se lijepo nasmijao i taj smijeh, kao i njezin nešto mekši lagano odjeknu prostorijom. Odmaknuvši se od njega, nasloni se na hrastov stol. Pogledao ju je podignuvši obrve. Znala je, želi da mu priča još.

– Što da ti kažem... Zvala je mala iz financija, kaže da sve štima, naljepnice i internetska stranica su skoro pa gotove... Znači – kalkulirala je: – Do utorka najkasnije je sve gotovo. Rekao je kolega da će se potruditi da sve bude do ponedjeljka, no ipak... Govorim ti da se znaš organizirati.

Kimao je glavom promatrajući joj noge, dugu spavaćicu, kućni svileni ogrtač, kosu, lice, usne što su se micale i mršave, ali opet u zglobu jake ruke naslonjene na stol.

– Stigao je zbornik, izašlo je nekoliko radova. Jedan od mojih je među njima... Sjećaš se onaj što sam zimi pisala.

– Sjećam se, tražio sam te noćima tad u krevetu – nasmiješio se pa ustane.

– E taj, da. Javili su se i izdavači iz susjedne mi, materinje države. Kažu, voljeli bi dobiti cijeli roman na čitanje, pa će se kao, nešto, dogovoriti...

– Svašta – priđe joj i pomiluje joj lice: – Ti pišeš odlične priče, ne treba im vijeće da to shvate, pobogu.

Ona slegne ramenima i zamišljeno izdahne.

– Hej... – pogleda ju i srčano se osmijehne. To ju je uvijek natjeralo da mu i sama osmijeh uzvrati, koliko god kasno bilo i koliko god oboje bili umorni.

– E, da... Dobro da sam se sjetila – odvrati živahno: – Došao ti je neki paket. Mislim da su udice što si ih naručio prije koji mjesec. Toliko jurcaš da si valjda već i zaboravio. Nisam otvarala – slegne ramenima, a njegovo se lice ozarilo.

– Odlično! Pa vidiš, da... Mogu ti i reći da sam zaboravio.

– Sutra je subota. Nemoj da vidim da si negdje otišao finim autom – zaprijetila je kažiprstom.

Pogledao ju je opet radosno pa joj objema rukama uhvati lice i snažno joj poljubi usne:

– Dobroooo... Neću ići tim autom, zapao sam prošli put jer je bila kiša. Ići ću na pecanje u onoj staroj krntiji, i tako je bolje u njemu.

Promatrala ga je s podignutim obrvama:

– I bolje ti je jer sutra moram oko jedanaest na promociju vina iz dvadesetpetnaeste, zamisli. To je kao jubilarac, čovječe... – stavila je ruku na glavu: – Prošli mi je put auto zaudarao na ustajalu štuku.

– Znam, znam... Nisam vidio da je jedna ispala, nisam kriv – smiješio se i dalje promatrajući joj tobože ljutiti pogled ispod obrva koji je zapravo toliko silno volio.

– Lako se tebi smijati. Doći će ti i ekipa? – pomiluje ga po licu, dotičući prstima njegovu sitnu neobrijanu bradu.

– Neće, samo jedan. Pa mora dovesti brod za jezero! – veselje u njegovu glasu opet joj izmami osmijeh.

Odmahnula je glavom:

– Dobro onda. Doći ću vam donijeti nešto za jelo i kavu.

    – Ručaj s nama – stisne joj ruku i prinese je svojim ustima: – I tako me već pitaju zašto ne dolaziš...

    – Budem, ali brzinski, jer moram na sastanak s tvojom bivšom šeficom, dogovaramo jedan događaj... Ma, pričat ću ti...

    Odmahne i on glavom:

    – Nikad ne staješ, jeli – poljubi joj opet obje ruke, držeći ih svojima. Gledao ju je ravno u oči i ona je dugi pogled be srama uzvraćala.

    – Nikad. Uhvatila sam tvoj ritam – namigne mu i opet se stražnjicom nasloni na rub stola.

    – Uffffff... – otpuhne on i stavi dlan na glavu.

    – I dalje te muči glava zbog propuha, znam... Tableta ti je pored kreveta – reče mu i laganim mu pokretima obujmi glavu te ga poljubi u čelo.

– Pa bolje je nego jučer, ali...

– ...ali te nema cijeli dan i nisi pošteno danas ni sjeo. Neću ni pitati što si u trku pojeo, a ne pada mi na pamet da ti sad idem nešto spravljati.

– I mislio sam da je bila fina večera i žao mi je što nisam došao na vrijeme... Vjeruj, radije bih pojeo nešto tvoje, nego nešto u trku...

– No, dobro je... Što je, tu je – gledala je njegovo snuždeno lice i najviše od svega, znala je da mu je uvijek iskreno žao kada nešto ne stigne obaviti u dvadeset i četiri sata dana, bio to posao ili zajednička večera. 

– Ali zato sutra, kada se vratimo i ti i ja, navečer, idemo zajedno na večeru i u šetnju gradom.

– A da? – pogledala ga je iznenađeno: – Kad si mi to mislio priopćiti, dragi moj?

I on se opet osmjehne od uha do uha. Promotrila je na mjesečini njegove tamne oči i sitne pjegice na nosu.

– Kad legnemo – odvrati, pokušavajući joj zametnuti neku intrigantnu misao u glavi. Izraz lica joj ostane nepromijenjen, spreman na šalu i smijeh.

– Jedva gledaš – pomiluje mu kažiprstom guste tamne obrve i kratko ga poljubi.

On ju pogleda tim umornim očima s iskrom vrckavosti, skine joj naočale koje naposljetku stavi na stol, pomiluje joj dlanom vrat i palcem ušnu resicu:

– Nisam baš toliko umoran.

***

Vatrica se polagano gasila. Bat sata otkucao je, činilo se, točno tri.

Mjesec je već krenuo u spektakularno pripremanje odlaska za još koji sat. Zora je sada, u proljeće, dolazila ranije.

Naočale su ostale na stolu, knjiga u naslonjaču. Paket s udicama ostao je ipak neraspakiran.

Velika je kuća na dva kata oko tri i petnaest utonula u savršeni mir.

Mnogo je knjiga mjesec te noći vidio na policama u sobi. Promatrao je i kamin s vatrom, dok se nije sasma ugasila.

Svakojakih knjiga mjesec je vidio, knjiga s velikim imenima, njemu poznatim. Vidio je on i mali kipić sove; malo zrnce mudrosti, ali ostao je na više trenutaka promatrati sliku nage djevojke s bijelom plahtom oko struka.

Dio miraza, dio prošlosti - ništa skupocjeno, manje vrijedno novčanice od sto... i vrijedno pak kao sve na svijetu.

Gotovo kao sve na svijetu.