Ponekad sam tužna bez razloga
Pa ga izmislim
Da imam nad ime plakati.
Ponekad sam sretna
Unatoč svim razlozima da ne budem
Pa prospem po putu kamenčiće
I pravim se iznenađena
Kada na kraju puta ugledam
Kućicu od medenjaka.
Ponekad sam sve odjednom
Pa kišim po suncu
Uništavam stvarajući
Širim kapacitet memorije
Koja se ne može izmjeriti.
Ponekad nisam ništa
Pa uzmem svoje ništavilo
I nježno ga položim
Na krevet od janjeće kože
Poput novorođenčeta u planini
I kažem mu: ništa ne brini
Samo ti spavaj
I ovo će proći.
Kolumne
|
Jelena Hrvoj |
Eleonora Ernoić Krnjak |
Martina Sviben |
Mirjana Mrkela |
Aleksandar Horvat |
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.