Na rubu bivše komercijalne Brianze, punom praznih hala,
u moralnom i stvarnom smradu, poput tvornice katrana,
uzdiže se Radionica jadnika i prosjaka.
Sanjajući carstvo u stilu Ferrera, moćno i smjelo,
na ulazu će vas dočekati, na viličaru svom ko u snu,
čovječuljak s brčićima, prljavi kromer, čitavo mu tijelo,
hitlerovske ćudi, mutikaša u otrcanom odijelu,
što u sedamdesetima poreze i plaće zakidati znade,
dok pet-šest nadrkanih radnika sve njegove muke krpa i krade.
Prljavi kromer je bahatost debila i idiota
što viču na slabe, a moćnima šupak ližu bez stida,
on je sinteza neznanja i ljudskoga gnoja
što varanjem poreza i trovanjem okoliša zakone kida,
uz općinske veze i računovođe koji ga štite od zatvora,
dok mu se tvrtka hvali klijentelom staroga kova:
skupljačima krame što kromiraju šaku vijaka i spona.
Pametuje o svemu, od knjiga do krasopisa što ga muči,
za e-mail od tri nepismena retka treba mu vječnost cijela, bura,
miješajući geografiju i pravopis, dok mu u glavi buči,
brka planine s Tremontijem, a dolinu s podjelom kolača,
što ga dijeli sa sinom Topgànom, majstorom kontrole i računa,
ali samo onog vinskog, u restoranu, gdje mu ljenčarenju nema kraja.
Tko god se imanju približi, oprez neka ga vozi
pred milijunaškom obitelji ovog prljavog stvora,
rodonačelnika, u skladištu punom starog gvožđa,
u Radionici jadnika i prosjaka.
