Ruža Zubac-Ištuk | Nestajem u suzama mjesečine

Razastrlo se predvečerje poput moje nemilosti prema 

bacanju mudrosti i iskustva pred sveznajuće 

koji ni svoj život ne znaju čitati, a upravljaju svijetom.

Spušteno nebo opija mi oči, otvara dušu.

A u duši sve božanski nijemo, bestjelesno, ustreptalo

kao da vrijeme život otprema na daleko putovanje

bez opraštanja i pomirenja s Bogom.

Trepere mi ruke za rađanjem beskonačnosti u pjesmi 

zrikavaca i nijemosti noćnih ptica.

Moje ruke žele rumenilo dana spustiti na tjeme brežuljaka

iza kojih će utonuti sunce u san za nove vidike.

One žele pljeskati nakon priče pune sadržaja 

i ljubiti riječi mudraca bez lažnih obećanja, 

ali suton nad krajolikom zahtijeva tišinu. 

Stišćem se u postojanju i priželjkujem duhovni mir. 

Tvrda mi zemlja pod nogama, postojana, bestidna.

Ne boji se tragova mojih stopala, ni čovjekove oholosti zabludjele 

u odjecima svoje taštine da vlada svemirom, upravlja Bogom

dok oružje ječi nad kopnom i vodama. 

Zemlja lako odolijeva kušnji – škrto daje, mudro uzima.

Ne skriva što joj se događa u njedrima

kada u njih ljudski rod pohrani ostatak od čovjeka. 

Kažem joj: „Loša si i rodilja i majka. 

Sve što iznjedriš, tri puta izmjeriš prije no daruješ. 

Sve što daruješ – otimaš iz ruke ljudske muke.“

Ona pitomo šuti i bezbrižno gleda kako moje  postojanje 

zebe ogrnuto zlatnim godinama. 

Misli mi postaju nijeme, usporene, u predvečerje usidrene. 

Pokušavam ići protiv vjetra i sebe, ali nije lako postojati 

u nepredvidivom vremenu. 

Pritišće me nemir usporenog krvotoka. 

Odustajem i polako nestajem u suzama mjesečine. 

Krajolik pokriva noć i komad orošenog neba.