(Speculum in fronde)
U zelenom spletu grana
visi zrcalo koje ne vidiš očima,
nego slutnjom.
Ne odražava tvoje lice,
nego ono iza njega.
Sjenu koja čeka da bude prepoznata,
ne kao neprijatelj,
nego kao zaboravljeni dio kuće.
„In silva habitat umbra sui.”
U šumi stanuje vlastita sjena.
Šuma te ne zove.
Ona te pamti.
Svaki korak kroz vlažno tlo
otvara vrata u neko drugo doba —
kad si još govorila stablima
bez riječi.
Kad si osjećala kamen
kao vlastiti zglob.
Disanje ovdje nije biološko.
Ovdje dišeš kroz lišće,
a misli ti rastu u mahovini.
„Memoria arborum est somnium animi.”
Pamćenje drveća je san duše.
Nisi se izgubila.
Samo si dopustila
da više ne znaš.
U tom neznanju —
počinje znanje dublje od jezika.
Ono ne traži odgovore,
nego otapanje:
ega, glasa, pitanja.
Na kraju staze,
na kojoj nitko ne hoda osim tebe,
stoji krošnja.
I u njoj — tvoj prvi pogled.
Onaj prije misli.
Prije riječi.
A kad digneš oči,
vidiš —
nije to šuma.
To si ti,
prerušena u prostor
koji diše u tvoje ime.
„Silva est anima in forma mundi.”
Šuma je duša u obliku svijeta.