Augustin Apeletić bio je samozatajan, tih i vrijedan radnik, ali ga jednostavno nije pratila sreća. Najprije je radio u pogonu vanjske stolarije gdje je plaća bila mala, a napredovali su snalažljiviji i spretniji. Poslije je otišao u privatni stolarski obrt majstora Bože. Tamo je još više usavršio svoj zanat i majstor ga je stalno ohrabrivao obećanjima kako će mu ostaviti radnju kada se umirovi. Ali ta mirovina nikako da stigne.
Vraćajući se jednog poslijepodneva - ranije negoli inače - u nedavno iznajmljeni stan, ugleda na drvenoj grilji prozora svoje sobe na koju je bio dodao komad stiropora zbog hladnoće, rupu iz koje su izlazile i uzlazile pčele. Skinuvši stiropor ugledao je mnogo divljih pčela s izgrađenim saćem. Instinktivno se odmaknuo, prestrašen, očekujući njihov napad. Ostao je iznenađen i odmah nazvao gospodina Mirka, pčelara, kojem su nedavno radili košnice.
„Dobar dan gospodine Mirko. Ovdje Augustin iz stolarske radnje. Trebao bih vašu pomoć. Na prozoru sam našao divlje pčele i saće - što mi je činiti?“
I tako je započelo njegovo putovanje u svijet pčelarstva. Pčelar Mirko odmah mu je posudio jednu košnicu da skinu tih nekoliko komada saća puna meda, legla i peludi i zajedno sa pčelama polože u nju. „Pčele bi teško preživjele zimu“ rekao je Marko i nastavio: “ovako će na jednom nastavku košnice biti saće sa pčelama i na njega ću dodati drugi nastavak sa satnim osnovama. U hranilicu sam dodao meda pa će vremenom pčele doći i u taj dio.“