Darija Mijakić | Tišina

Osluskuješ li tišinu? Da i tisina se moze čuti, zapravo tada najbolje čujemo. Zažmiri i osluškuj. Što čujes? Čujes otkucaje svoga srca poput kazaljki na satu koje kucaju u ritmu, čujes svoje misli, a zaroniš li dublje čut ces svoju dušu. Ispunjava te mirom. Spokojan si i sretan. Moči čuti sebe najveći je blagoslov. Samo onaj tko je pomiren sa sobom, moze istinski čuti.

Darija Mijakić | Jesenja sjeta

Ove prohladne jesenje večeri kad vjetar njiše grane ogoljelog drveća, a uvelo lišće šušti pod prozorom, javlja se sjeta. Sjeta o neispunjenim snovima, sjeta o propuštenim prilikama, sjeta o nekim davnim vremenima. Duša biva ogoljela kao i ovo drveće koje je ostalo bez ogrtača, a misli lutaju poput skitnice koji ne zna gdje mu je dom. U tišini tako osluškuješ svoju dušu, prebireš po njoj, zalazis u dubine svoga bića. Spoznaješ sebe, miriš se sa sobom i zahvalan si. Za ono što si bio i ono što jesi. I shvatiš da je to ogoljelo jesenje drvce isto ono prekrasno drvce kojemu se diviš svakog proljeća. Ima nesto magicno u toj jeseni.

Darija Mijakić | Emotivne duše

U ovome svijetu prepunom vukova, za emotivnu dušu svijet je opasan. Često okarakterizirani kao slabići, osjećajni ljudi poput laneta koje je tek stalo na nesigurne nožice pokusavaju opstati i izboriti se za svoje mjesto pod suncem. Ali ne znaju ljudi da oni zrače posebnom svijetlošću. Drzati srce na dlanu i izložiti dušu, osjećati tako jako do same srži, odlika je onih posebnih. Oni proživljavaju život kao dijete koje se po prvi puta susreće sa svijetom. Kad vole, vole do kraja, a kad tuguju i duša ih boli. Poput krhkoga cvijeta lako se slome, ali daj mu kap vode i zraku sunca i zabljesnuti će tako jako da će mu se svi diviti.