Dođu, tako, neka vremena kad... poštuju otmjene koji su naučili da lažu, kradu i ubijaju, a preziru nas poniženu raju, koja nikom ništa zgriješila i krivo učinila nije. Ljudi svjedoče za zlog i opakog, a progone pravednike. Pune džepove hajducima i razbojnicima, a prazne ih nama bijednicima.
Bogataši i oni koji žive u izobilju daju vlast gadovima i probisvijetima. Oni preziru nas običnu raju. Nas dostiže 'njihova pravednost' a pozivaju se na Božju pravdu. I sve 'tako nikako'!
Želudac nam krči od gladi, a muk odzvanja svijetom dok otimaju pljačkaju, ubijaju i ruše sve što vrijedi i značilo je…
Bog je, 'nama malima' dalek i uzalud ga prizivamo pa u vjetar kazujemo …
Tamo gdje mrak,
svjetlosti priječi rok,
gdje ljepota umire
i poprima besmisla tok.
Miru mira nema,
zloća nemire
miru sprema.
Pa u životu mir
postaj tamnom vilajetu hir.
Ljudi od sreće
dožive dan,
dok mrak im
jutrom ukida san,
i bolji dan.
Moćnik je onaj
što nema stid,
budale dijele
pamet i vid.
Talent, prirodni dar,
postaje smetnja
nevažna stvar.
Obzir i briga,
pažnja i mar,
za nijih su samo
sporena stvar!
Ma, zalud zborim,
čemu to,
kad' dobro uvijek
remeti zlo.
Da, još ima neba
i sunca sjaj,
a svemu drugom – baj, baj, baj!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.