Branko Filipović | Starost

 

San

i budi me

jutro.

A davno je 

svanulo.

Znam

već odavno  

gdje sam.

Ali tko sam,

i zašto sam

taj koji više 

nisam.

A bio sam.

Gledam,

sve je

isuviše poznato.

I isto.

Sat i vrijeme

ide,

a ne postoji

kao niti ja.

I oni koji

koji više nema

kao ni mene.

Telefon

kao oblik

bez svrhe 

ne zvoni.

Niti ja zovem

ikoga.

Tih telefona

nema,

niti ikome trebaju. 

Kao i ja.

A tu sam.

Budim se

a sve je isto.

I san 

i stvarnost

Kako da ih razlikujem?

Čujem zvono

na tuđim vratima

na moja

malo 'ko kuca.

Samo samoća 

navrati,

i ostane

koliko hoće.

Dal' da se

budim?

I snovi mi

nameću... 

stvarnost.

I više 

ne znam 

gdje sam?

Tko sam?

Zašto sam

kad' već nisam

svoj?

A bio sam.

Kao i ti,

danas i sad.

A sutra?

Sutra je već 

počelo

za sve vas.

Zato,

shvatite nas.