Od malih nogu sam
spoznao da religioznost moje obitelji, mojih predaka, predstavlja nevidljivu
osnovu na kojoj se tkaju naši životi. Nismo često pričali o vjeri, ali način na
koji sam odgojen, saznanja sa kojima sam upućen u život, naslućuju da moj bitak
ima iskon u kršćanskim načelima, da je ipak neodvojivi dio mene.
U tom duhu mi je
život predstavljen kao stalna bitka, u kojoj nema mnogo prilike za opuštanje
kao ni trenutaka za nepažnju, te da se za svaku dobrobit treba dobro i
namučiti.
Istina, gledajući druge oko sebe, činilo mi se da oni puno lakše plivaju u toj životnoj rijeci, bili su puno odmorniji i slobodniji od mene. U nadi da ću i ja napokon predahnuti, odbacio sam očeve savjete o životu i krenuo niz rijeku.
Odbacio sam i „obvezu“ nedjeljne mise i uveo tek odlaske u crkvu i ispovijed za velike svetkovine, dakle Boga sam stavio negdje pri dnu moje ljestvice bitnih stvari, jer ipak sam u mom „lakšem“ životu, još uvijek zadržao vezu sa Njim kroz osnovne molitve.