SERGIO
Skakućemo sa grote na grotu, u rukama noseći svaka samo po jedan peškir. Jutro je. Sunce se već rodilo, počelo tek da izviruje, pa toplim zracima miluje naša dječija lica. Još nas mazi svojom toplinom i pjeva skupa sa nama u jedan glas.
“Lalalalalalala…!” - raspjevale se Jasminka i ja. Pjevajući doskakutasmo na plažu „Kantrida“ u Rijeci. Toplo kamenje, različitih veličina, sija u milion boja. More, modroplavo, boje tinte, polagano i usmjereno diše. Samo tihi valovi odaju tajnu da je i ono budno. Na plaži još nikoga nema. Samo mi, kao i uvijek, prvi. Jer mi moramo da zauzmemo „naše“ mjesto. Mjesto „na kamenu“, tako to moja tetka naziva i već godinama osjeća i uzima si pravo, da to mjesto pripada samo nama. Ono se nalazi samo par koraka od vode, gdje je i taj veliki, crni, glatki kamen.