Slavica Aralica | Bračni parovi na četiri noge

Sastala se naša mješovita dalmoška klapa u sobi na katu Doma na Savi. Povod jedan: proslaviti prvi ispitni rok. Povod dva (bez kojega prvi ne bi bio moguć): vratio se Ante, isto naš "blitvar" iz Dalmacije, i donio pristojan komad pršuta i damižanu crna vina iz svoje didovine. Odbor za doček kupio kruha i plastične čaše, i fešta je mogla početi.

Prvo se bacilo na pršut (nikad viđeni gost u studentskoj menzi!), onda zalijevalo crnjakom - tko više (naravno, muški), tko manje, opreznije (pogađate, žene). Usput nije baš ostalo prostora za ćakulu jer su glavnu riječ imali zubi u okršaju sa slasnim fetama. Kako su se prorjeđivali masni bokuni na gruboj karti u kojoj su i stigli zamotani, a razina crnoga u damižani brzo "hlapila" i spuštala "gaz", krenula je priča. Skakala je s teme na temu kao kokice u aparatu, ne zaustavljajući se nigdje predugo.

Kad se više nije imalo za što mašiti na stolu, niti čime zaliti grlo (osim vodom, a to je kulinarski grijeh nakon crveno-bijelih feta, odležanih bar dvije godine u podrumu), priča je dobila opipljivu temu: muško-ženski parovi u životinjskom svijetu. Načeo ju je "povratnik", jer je to bio skliski teren za prisutne gradske cure (u koje sam i ja spadala), pa će muški biti u prednosti jer su uglavnom dolazili iz seoskih sredina i moći će se naslađivati ženskim neznanjem.

Rešetali su nas kao na najtežem ispitu, mi se znojile, nešto pogađale ko ćorava koka zrno, i pokazale zavidno neznanje. Vjerojatno bismo popadale da je bila riječ o pravom ispitu. Kako nam nije bilo Jele, koja je živjela na selu u okolici Zagreba i čiji su se ukućani bavili stokom, znale smo da im ne možemo parirati i morat ćemo trpjeti muško naslađivanje danima iza toga.

Da pokušam bar malo popraviti kvizašku situaciju i spasiti ženski dio od potpunog potapanja, javim se ja i prostrem pred njih sve što znam: dakle, kokoši je muž pijetao, kobili konj, guski gusan, patki patak...

- A svinji? - pokuša me Ante zaskočiti.
- Pa svinja - ne dam se ja. - Razlika je samo u "onoj" stvari.
- Nije, nego nerast! - likuje muški dio i dalje napada. - A ovci i kozi?
- E, to je bar lako - pobjedonosno ću ja, i, što je najgore, nastavim - otkad sam ja upoznala svog Marka, koji mi je objasnio mnogo toga iz seoskog života, sad točno znam tko je ovan, a tko jarac! I tko mu je žena!

U tom se trenu sobom prolomio takav smijeh da više nisam mogla doći do riječi da to malo pojasnim. Umjesto mene javi se moj budući Zakoniti, crven kao paprika, i pokuša ublažiti moj socijalno-lingvistički fijasko. Ali tu više nije bilo pomoći.

I dandanas, kad sretnemo nekoga iz te klape, obavezno se spomenemo i ovna i jarca, i moje nezgrapne definicije, i njezine aluzije. Istina, to me potaknulo da u zoologiji dobro proučim muško-ženske četveronožne parove i uopće životinjske vrste, kako se ne bih opet našla u sličnoj situaciji. A i ne javljam se više za riječ ako nisam na svom terenu. Ili, kako to Dalmoši kažu, držim se one narodne: tko muči, dva uči.

Jedino ni do danas ne znam je li mi Zakoniti ikad oprostio te nesuđene "komplimente" koje sam podastrla javno cijeloj klapi i zbog kojih je mjesecima bio na "repertoaru".

On muči, a ja sam naučila!