Ivan Pozzoni | Republika Parnaza

Napokon, Italija postala je Parnaz,

prosječnom građaninu tipkanje je slaz,

demokršćanski građani u redakcije jure,

dok po Helikonu epigoni u čoporima žure,

na blogovima bujaju kritičari bez Spomena,

svi su postali bardovi bez odgoja i imena,

stari pisac iz '92. na poštovanje nas zove,

uz uvrede i psovke sipa riječi nove,

miljama daleko od shvaćanja i svijesti

da dvije skupocjene knjižice ne donose dobre vijesti,

objasni mu da lirska demokracija nije amaterska vlast,

niti stavljanje križa pod tekst donosi Cavalcantijevu čast.

Stavimo križ na to i iskopajmo rupu pod rebra,

izlapjelim starcima što brbljaju u stilu Zanzotta od srebra,

postoji povratak Homeru u srljanju u provaliju ovu,

mladih nada suvremene poezije u domu u starosnu dob novu,

sociološki podatci kažu da duža je umjetnička staza,

možda uz pomoć Viagre i konformističkog mlaza,

a mi, „zaboravljena generacija”, u četvrtoj desetljećima skupljeni stojimo,

dok se s pedesetogodišnjacima u pretpubertetskoj krizi brojimo.

Parnaz, talijanska umjetnost ko Regencija Kvarnera se stvara,

svi napaljeni na biografije poput swingera iz nekog skladišta i bara,

žicaju se recenzije, pišu se i prodaju u hodu,

s prepotencijom pljuju po antologijama na modu,

da bi te iste dosljedneče našli gdje tečajeve i predgovore nude,

umjetnik obrtnik traži pare pa ostavlja dug i certifikat za ljude.

Tko ne zna raditi ništa, taj piše il' kandidat želi biti,

za skupštinu stanara ili Europe, da se od rada skriti,

zbog toga bi Giordano Bruno od proljeva umro u trenu,

bez potrebe da na lomači gori za ideju svoju sjenu,

uzalud pet godina fakulteta i škole iz mlađeg dana:

da sam bio žigolo il' čudo od djeteta talijanskog jezika i plana,

bih li zaslužio više poštovanja i spasa

u toj umjetničkoj republici Parnaza?