Moja baka Jelica mi je pričala o svojoj susjedi Mari koja je davno, dok su još obje bile mlade gazdarice na selu, počinila pohod na njezino imanje kradući stvari iz dvorišta, vrta, pa čak i domaće životinje, ne znajući da je promatrana iza zavjese. Toga dana moja Jelica je ostala sama kod kuće. Manja djeca su bila u školi, a veća u šumi s ocem, njezina svekrva i svekar kod kćeri u gradu. Uhvatila je pola sata za sebe između poslova, no, tek što je sjela u drveno korito puno tople vode, netko je nekoliko puta žestoko udario šakom po ulaznim vratima, prodrmavši drvenu hižu.
Potom je pokucao na prozor kuhinje. Ženica se umirila u svojoj kupki, u mislima zahvaljujući svojoj majci na gusto kukičanim zavjesama koje su je krile iza malih okana. Znala je da zle oči nisu mogle prodrijeti u njezinu kuhinju. Željela je predahnuti. Čak su i pripreme za kupku bile naporne. Nekoliko kanti vode trebalo je donijeti s bunara, ugrijati u velikim loncima na štednjaku, donijeti veš-korito... Nakon dugog dozivanja i lupanja nastade tajac. Ponukana znatiželjom, baka se zaogrnula toplom lanenom plahtom i pošla od prozora do prozora ne bi li vidjela je li ta agresivna osoba odustala i otišla.
Iznenađena, ugledala je susjedu Maru u dvorištu. U lijevoj ruci držala je pregaču čije je rubove prikupila ispred trbuha tako da čini veliku torbu. I to lijepu tamnoplavu kecelju koju joj je moja baka sašila i darovala za rođendan. U nju je stavila suhi sir koji je uzela iz sirnice, manju staklenku s ušećerenim višnjama s prozora ljetne kuhinje te je nestala u pljevnjaku. Baki bi jasno da će pokupiti provjereno svježa jaja iz kokošjih gnijezda. Kada se Mara vratila u dvorište, držala je veliku kokoš za noge koja je, sirota, bila tiha i mirna onako viseći iz Marine lijeve ruke kojom je držala rubove sada već trudne kecelje. Jelici se učinilo da je to Agata, bakina maza. Mada je torba na trbuhu kradljivice bila puna, ova se ipak uputila i u vrt. Baka je jurnula u spavaću sobicu i vidjela kako žena skuplja povrće. Imala je dodatnu mrežicu u džepu i nju napunila rajčicama, krastavcima i paprikama. Bezočno je žvakala zrele šljive kidajući ih s grane. Koštice je pljuckala po vrtu. Na odlasku, otkinula je nekoliko pelcera s pelargonija i uzela cijelu teglicu s ružičastom vodenčicom!
Vrlo dobro se sjećam kako baki nisam previše vjerovala; bila je odlična pripovjedačica, duhovita zabavljačica, a kroz djetinjstvo čula sam nekoliko verzija te pripovijetke. Svejedno, moja mlađa sestra Janica i ja rado smo se smijale njezinu pripovijedanju. Smatrala sam da se takvo što ne događa u stvarnosti. Držim da sam se poistovjetila s kradljivicom razmišljajući: ja bih se bojala kazne Božje ako bih krala, ali i ne bih počinila takvo što zbog sramote. Što ako me netko vidi? Uostalom, zašto bih oštetila ljude jer, zatreba li mi bilo što i lijepo ih zamolim, sve bi mi dali. Kao i ja njima.
Tog sunčanog, srpanjskog dana, pola stoljeća kasnije, nekako se dogodilo da sam u radni dan kod kuće; odlazeći na posao suprug je odvezao naše najmlađe dijete u vrtić, a dvoje starijih pošlo je u školu. Moji roditelji bili su u toplicama. Oni su imali svoj stan u prizemlju naše kuće i živjeli odvojeno od nas, ali ipak. Odjednom shvatih, sama sam kod kuće. Bilo je to poput „Praznika u Rimu“¹, a ja princeza, čitav svijet bio je moj. Nije da je to holivudska božićna komedija, nisam ja ni izdaleka slična Kevinu² i slučajno ostavljena kod kuće, no ipak se dogodilo. Te se sjetih svoje bake!
Brže-bolje skuhala sam ručak, uredila kuhinju, malo počistila cijeli stan, napunila perilicu posuđa, perilicu rublja, štoviše, oprala i prozore i – da. Napunila kadu toplom vodom. Nanijela boju na kosu, masku na lice, uredila obrve, izribala stopala, sredila nokte... I tada smućkah svoj omiljeni cappuccino. Ali baš veliku šalicu omiljenog mi napitka. Onako osvježena, odmorna, proljepšana, deset godina lakša, sjedoh u svoj omiljeni naslonjač. Omotana udobnim ogrtačem nekog hotela sa sedamnaest zvjezdica, priželjkivala sam ovakve trenutke odmora bar jednom tjedno!
Dok sam rješavala treći majstorski sudoku i mislila krenuti na zavodljivu talijanku, din-don! Din-don! Din-don! Netko je ozbiljno i uporno zasjeo na zvono. Potom je, ali baš grubo šakajući ulazna vrata kuće, opako i glasno udarao o drvo. Sjetih se filma „Netko kuca na vrata kolibe”³, i obli me znoj. Uživancija je uništena, čarolija je nestala! Svijet jednostavno ne ostavlja ljude na miru, ni u dobru ni u zlu. Uzima što uzeti može u svom sebičnom pohodu. Tako opstaje, snažeći i predatore i plijen, pa kakva bude srećica. Ma, ne treba tu puno filozofije, samo me ostavi na miru, svijete. Dva sata tjedno, tražim li previše?
Provirila sam iz kuće u dvorište, diskretno između plastičnih rebara žaluzina, i na metar udaljenosti od svoje njuške, ljute kao PepperX⁴, otkrila lice suprugova kolege i prijatelja Zvonka. Zvȍnko je zvonio i lupao po svježe opranom oknu. A ja, omotana kućnim ogrtačem, nisam se mogla ni pomaknuti. Jedva sam disala. Unatoč mom statusu udane žene i reputaciji supruge koja ne mulja izvan braka, Zvonko mi se diskretno i uporno nabacivao godinama, iza leđa najboljeg prijatelja. Iskusni predator, neoženjen ženskar. Našim malim mjestom putuju priče kako se Zvonko voli igrati sa ženskim srcima. Da je to vrijeme otkrivanja Divljeg zapada, držim da bi za svaku osvojenu ljubavnicu urezivao crtice na svoj kolt. Gdje ih urezuje sada, nije moj problem. Možda sam mu se dopadala kao djevojka, no realno gledajući, on nije imao šanse s ovom damom. Uostalom, da susjede vide kako sam mu onako polugola i sama kod kuće otvorila vrata…
Vratila sam se u svoj naslonjač želeći vratiti mir. Kadli kroz prozor dnevne sobe opazim kako se dotični šeće našim dvorištem! Sagnuo se nekoliko puta, imao je pune ruke stvari. I tad se sjetih da su suprug i sin nešto jutros popravljali; da, dječji bicikl, mora da su ostavili alat razasut po travnjaku, otišavši u žurbi. Krenuh u kuhinju ne bih li imala bolji pogled na eventualno mjesto zločina, a njegove ruke pune su kliješta i nekih drugih stvarčica koje nisam dobro vidjela. Krasno, toliko o prijateljima, po drugi put! Nogom je udario loptu koja je bila posred travnjaka, puknuo ju je u kut. Zastao je uz stubište s cvijećem u lončanicama. Neće valjda i on pelcere uzeti, k'o ona bakina susjeda! Možda čitavu lončanicu? No, on je između dva cvijeta vješto izvukao škare za obrezivanje vinove loze s kojima sam uređivala ruže. Od tada su nestale, a s obzirom na to da su mužev fetiš, jedne od sedam nožica iz kolekcije na zidu njegove radionice, postale su kamen spoticanja u nekoliko bračnih svađica. Kako sam ih mogla izgubiti... Viknula sam mu da je hoarder⁵ i to je bilo to.
Zvonko the lopov s naručjem punim stvari neophodnih za održavanje domaćinstva, bicikla, automobila..., krenuo je ka svom vozilu parkiranom na našem mostu. Istina, ponekad sam se svom suprugu rugala po pitanju stotina tih igračaka koje skuplja u svojim majstorskim odajama, šaleći se. Znam kako mu svaki taj predmet ponekad dobro dođe; bez alata nema zanata, govorio je moj pokojni djed.
Uskoro su se moji ukućani počeli vraćati doma. Oko pet sati poslijepodne, supruga je nazvao i dvorišni lopov. “Branko dolazi na pivce”, obavijesti me gazda. Krasno, pomislih. Sjeli tako njih dvoje na balkon, ja sam glačala rublje u boravku, upalila radio i slušala jazz. Nisu me zanimali njihovi razgovori. Odjeću sam posložila u ormare, još jednom počistila kuhinju i napokon krenula u spavaću sobu. Sutra je novi dan.
─ Hej, spavalice?
─ Umorna sam i pospana, sorry!
─ Odličan film imamo na telki ...
─ Odoh ja!
─ Zaboravio sam ti reći. Branko je donio neku staru kožnu torbu punu alata, kaže da je to sve pokupio u našem dvorištu danas. Nikoga nije bilo kod kuće, a nepoznati kombi je polako vozio ulicom, suvozač je navraćao u dvorišta skupljajući staro željezo. Zamisli, Zvonko je pronašao i one moje narančaste, omiljene trsne škare; oprosti, doista sam mislio da si ih ti zagubila.
Upitah gdje su bile. Reče mi da ih je frend opazio na odrini.
- Mora da me netko prekinuo u rezanju, a ja zaboravio na njih.
Slegnula sam ramenima i bez komentara pošla spavati. Što bih, zaboga, trebala reći na sve to? Što ako me upita gdje sam bila, kad već nisam bila kod kuće?
_______________________________________________________
¹film „Roman Holiday“, romantična komedija iz 1953. godine, režija William Wyler
²Kevin McCallister, osmogodišnji dječak iz filma Sam kod kuće (Alone at Home), režija Chris Columbus (1990)
³ film Netko kuca na vrata kolibe (Knock at the Cabin)“, režija M. Night Shyamalan (2023.).
⁴najljuća čili papričica na svijetu
⁵čovjek hrčak; skupljač
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.