Jedna ratna uspomena o kruški, prijateljstvu i tihoj ljudskoj dobroti
Kad god me put nanese prema Cazinu i automobil prođe kroz mjesto Zmajevac, pogled mi gotovo nesvjesno sklizne prema jednom brežuljku. Nije to ni posebno visoko brdo, ni nešto što bi putniku namjerniku zapelo za oko, ali za mene ima težinu uspomene.
Na njegovom vrhu nekada je stajala kruška. Sama usred livada. Kao da je neko davno zaboravio drvo na tom mjestu, pa je ono ostalo da stražari nad travama, vjetrovima i godišnjim dobima. I svaki put kad pogledam prema tom brežuljku, sjetim se svog druga Ćire.
Ne znam da li ta kruška još uvijek postoji. Možda je odavno nestala, srušena vjetrovima, godinama ili ljudskom rukom. Ali u mom sjećanju ona i dalje stoji, onako kako je stajala jedne ratne jeseni.
Rat čovjeku promijeni mnogo toga. Promijeni navike, razmišljanja, pa i snove. Ali ga i nauči nečemu što u miru često zaboravimo – koliko je malo potrebno da bi čovjek bio zadovoljan.
Tog dana završavao sam jutarnji izvještaj koji je trebalo šifrovati i poslati u komandu korpusa. Radio sam to ručno, jer uređaj za mašinsko šifrovanje još nismo imali. Na stolu su se gomilali papiri, bilješke i poruke. Jednom mi je načelnik štaba za izvještaje kroz šalu rekao: „Ako su predugi, slobodno ih osuneti.”
Dok sam još bio nagnut nad papirima ispunjenim slovima i brojevima koji su čekali da ih pretvorim u šifre, vrata se lagano odškrinuše. Kroz njih proviri Ćiro – velika dobričina, čovjek gromada, krupan i snažan, ali s nekom tihom, blagom dušom kakvu rijetko srećemo.
„Kad ćeš završiti da popijemo kafu?”, upita tiho.
Kafa je tada bila posebna priča. Zapravo, to i nije bila kafa nego voda u kojoj je teljva već odavno izgubila i boju i miris. Sušili smo je i koristili ponovo, sve dok više nije imala ni okusa ni snage. Ali i takva kafa bila je dobra. U tih nekoliko minuta predaha krio se podsjetnik da smo, uprkos svemu, još uvijek ljudi.
Kasnije sam otišao na ručak. U trpezariji su toga dana služili pire od kestena iz konzerve. Na prvi pogled izgledalo je pristojno, ali već nakon prve kašike ostao je samo osjećaj prazne gladi. Glad je u ratu bila tiha, uporna i neizbrisiva.
Poslije ručka sam u prostoriji s telefonskom centralom zatekao Ćiru kako sprema alat.
„Pukla je veza prema korpusu”, rekao je. „Moram pronaći kvar. Hajde sa mnom.”
Žica je vodila preko livada, bašta, voćnjaka i šumaraka. Išli smo polako, prateći je kao tanki trag koji povezuje ljude. Povremeno smo provjeravali vezu sa centralom gdje se javljao Đuza – mladić vedrog lica koji se nikad nije znao naljutiti i koji je zimi kuhao čajeve od grančica gloga i tunje, kako se u narodu kaže za dunju.
Konačno smo kod civilne centrale pronašli kvar. Žica je bila nagnječena. Ćiro ju je presjekao i ponovo spojio; nakon kratkog vremena veza je proradila.
Na povratku više nismo morali pratiti žicu. Hodali smo preko livada koje su mirisale na jesen. Negdje kod Zmajevca Ćiro odjednom reče: „Mogli bismo se počastiti.”
„Na onom brežuljku ima kruška crnica”, objasni on. „Sama stoji.”
Krenuli smo prema brežuljku. Trava je bila visoka i požutjela od jeseni. Vjetrić je prelazio preko livade, a oko nas je mirisalo na zrelo voće i zemlju koja polako tone u mir.
Kruške su bile mekane, sočne i slatke kao med. Sok nam je curio niz prste dok smo ih jeli, bez noža i bez kruha, kao dječaci koji su našli skriveno blago. U tom trenutku sjetili smo se današnjeg pirea iz konzerve i prasnuli u smijeh. Smijeh je odjekivao livadom, lak i oslobađajući, kao da na tom brežuljku nije bilo ni rata ni oskudice.
Napunili smo ranac kruškama da ponesemo i Đuzi. A kruška je ostala na brežuljku, sama kao i prije.
Danas, kad god prođem tim putem, pogled mi opet traži taj brežuljak. Možda kruške više nema. Možda je vrijeme učinilo svoje, kao što uvijek učini. Ali ostala je uspomena na jedan dan kada je, usred rata i oskudice, jedno drvo na brežuljku ponudilo nešto što nijedna konzerva nije mogla – slatkoću koja se pamti cijeli život.
Ćiro, koji me tada poveo do tog brežuljka, odavno nije među živima. Ali kad god pogledam prema onom brdu, učini mi se kao da opet hodamo preko livade, nosimo ranac pun krušaka i smijemo se – a jesen i dalje miriše na dobrotu ljudi koja ne nestaje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.