Govori li zaista fotografija tisuću riječi i ne laže li zaista nikad te uopće kakav je odnos fotografije i riječi? Odgovor nećete naći ni u ovoj knjizi koja pokušava što više prenijeti i fotografijom i riječju, a i naći im skladan suodnos.
U vrijeme kada se čini da nema do filtriranoga selfija, najčešće i nepotpisanoga, ali sa što više klikova, i kada se i odjeća i obuća kupuju internetski, na neviđeno, bez probe, prema globalnim standardima, teško je poslije toliko konfekcije i mahnite industrijalijalizacije i pojmiti mukotrpno ručno šivanje klasične odjeće od finih i najfinijih materijala, šnajderske, obrtničke po mjeri, a pogotovo krasnih originalnih dizajnerskih, pojedinačnih, jedinstvenih modela iz salona i ateljea, ženskih haljina visoke mode koje se oblikuju timski, ali prema ideji u jednoj glavi na lutkama ili izravno na tijelu žene. Uspoređujem to, ako već ne s nastajanjem klasične starinske fotografije, s nastajanjem Teksta. Obično ga stvaram, oblikujem da nastaje riječ po riječ, stih po stih, rečenicu po rečenicu. Može li ga tako kreirati i UI?
I teško bih se, oslonjena i na književno i na novinarsko iskustvo, složila da fotografija govori baš tisuću riječi, iako katkad može i više, ali su mi očito, možda zbog rada u novinarstvu, osobito kao reportera, pa zbog uređivanja te selidbe iz tiskanoga u internetsko novinarstvo, i fotografija i odnos teksta i nje odavno bili zanimljivi. U 2022. za 2023. na neki sam od natječaja Ministarstva kulture i medija RH prijavila naslov Album. Ta knjiga u nastajanju, u oblikovanju, još u radu, trebala je u iste korice uokviriti moje objavljene književne tekstove i one koji tek trebaju nastati. Nadahnuti fotografijom. I praćeni fotografijama. Književnica, književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica dr. sc. Željka Lovrenčić u Preporuci za dodjelu potpore za književno stvaralaštvo za 2023. godinu, među ostalim je napisala:
„Božica Brkan je nezaobilazno ime hrvatske suvremene književne scene: uspješna je novinarka, vrsna spisateljica, aktivna blogerica, autorica dirljive poezije. Njen novi rukopis naslovljen Album otkriva nam još jednu osobinu ove svestrane osobnosti: zanimanje za fotografiju. Posvećen je Slavki Pavić, Miljenku Brezaku i drugim fotografima s kojima je tijekom svoga života bila u doticaju: umjetničkim i agencijskim fotografima te fotoreporterima.
U ovome albumu o albumima koji je nalik nekome starinskom albumu s fotografijama, autorica nam nudi zanimljivi pachwork satkan od književnoga fikcijskog i faktografskog materijala. U njemu se isprepliću kratke priče, pjesme u prozi i pjesme te eseji, blogovi i zapisi. Radi se o istraživanju i razmišljanju o fotografiji, odnosno o nečemu za što se tvrdi da govori više od tisuću riječi.
Razvidno je zanimanje autorice teksta za fotografiju i izvan njene novinarske profesije. Primjerice, u romanu Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) u kojemu se govori o ubojstvu fotoreportera koji je tajni svjedok ratnom klanju upravo snimljenim fotografijama ili pak u nastavku zbirke kajkavskih priča Život večni (2017.) o svojevrsnoj kajkavskoj grobnoj galeriji Povečane slike, u kojima se usporedbom s uljepšanim portretima na mramornim spomenicima analizira stvaran život aktera.
Temama vezanim uz fotografiju bavi se i u kajkavskim pričama objavljenim u časopisima Artikulacije i Kaj 2018. i 2021. godine te u pjesmama o fotografijama od kojih izdvajamo one iz zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija.
U ovome djelu Božica Brkan namjerava kroz sudbine različitih ljudi istražiti i opisati fotografiju kao uspomenu i dokument, kao nešto što se nalazi između objektivnoga i subjektivnoga, između stvarnosti i fejka.
Želi govoriti o ljudima bez fotografija (nestalih u ratu, poplavi, potresu, požaru) kao o bićima bez prošlosti, o dokumentarnoj fotofigra ji, o brisanju nepoželjnih osoba odbačenih iz političkog života i povijesti s fotografija, o uništavanju arhiva kao svjedoka vremena jer ne znaju što bi s njima (slučaj Kelemenić).
Namjerava pisati o fotografkinji Slavki Pavić koja sa svojim fotoaparatom hoda gradom i fotografira, o muzeju prekinutih veza (neki ljudi poderu fotografije jer su prekinuli vezu, drugi zbog ljubomore na bivše ljubavi, treći ih simbolično vraćaju kad više nisu zajedno).
Teme kojima će se naša autorica baviti u ovome svome djelu su ljubavi i veze, fotografije skrivene u ladicama i knjigama, stare i odbačene fotografije na kojima se nalaze osobe za koje se ne zna tko su, posvete na pozadini pojedinih fotografija, albumi-spomenari u koje se fotografije lijepe ili umeću...
Bavit će se i tematskim umetanjem fotografija u albume, službenim fotografijama – onima propisanim na vozačkim dozvolama ili na osobnoj iskaznici – fotografijama koje su dokumenti vremena jer su iz vojske, škole ili pak s prve pričesti.
Zanimaju je i umjetničke fotografije i portretisti, one povećane i docrtane, ali i sve ono što je vezano uz profesionalnu fotografiju iz studija, sa svadbe, firme, sprovoda... Također, ‘šnelfotografi’ s Glavnoga zagrebačkog kolodvora ili maksimirskog Zoološkog vrta, retuširanja, fotošopiranja, filtri (Romeo Ibrišević: duga), crno-bijela i kolor-fotografija te ona zrnata, sepija što zaudara na sumpor, razvijanje slika i izranjanje motiva iz razvijača...
Iz svega prethodno navedenog zaključujemo da Božica Brkan priprema iznimno zanimljivu knjigu na temu koja mnogima nije znana i koja će zasigurno privući pozornost čitatelja. Jer, koga ne bi potaknuli na znatiželju i razmišljanje izblijedjele fotografije, albumi uvezeni u kožu, fotoaparati (primjerice, polaroid iz kojega izlazi gotova fotografija), slikarski i fotografski portreti i poze, autoporfitreti i selfiji, napučena usta i obično kreveljenje, filmovi, negativi i pozitivi, dijapozitivi i projektori...“
Moj Album očekivano nije prošao, kao što je 2014. prošao roman Ledina na naslovnici s krasnom Marom Brkan, mojom prababom snimljenom u studiju StarPhotoCo. u Milwaukeeju, SAD, prije moga rođenja. Ali, na natječaju Fotokluba Zagreba u četirima odabranim izložbama u 2023. i Ministarstvo kulture i informiranja RH i Grad Zagreb poduprli su i izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Ne otprve. Pomisli o samostalnoj izložbi portreta književnika fotograf amater ohrabrio se poslije prihvaćanja upravo portreta književnika na nacionalnu izložbu Hrvatski portret Luke Mjede u Mimari, 2019. Đure Vidmarovića i 2020. Drage Štambuka. Za svoju prvu izložbu pak, u početku je ponudio izabranih 80 portreta, a za izlaganje, uz izložbu Nikole Kalinića, u Galeriji Fotokluba Zagreb od 4. srpnja do 1. rujna 2023., stručno povjerenstvo Fotokluba Vlasta Štalekar, Miljenko Marotti i Nenad Martić odabralo je 45 fotografija 44 književnika (jedna od moje dvije pred Bombardiranjem očnoga živca Miroslava Šuteja s Kobaličinim šeširom).
Poslije Zagreba, izložba je, uvijek s književnim povodom, gostovala na još pet mjesta u zemlji i inozemstvu i svaki se put obujmom i izlošcima prilagođavala prostoru (sužavana ili širena) i prilici (osobito prigodno dopunjavana lokalnim književnicima), što se vidi iz popratnih materijala – kataloga i objavama (mediji, YouTube, blogovi, društvene mreže) fotografski i tekstom.
Tako su u Zagrebu, prema odličnom katalogu koji je oblikovao Jenio Vukelić, uz uvodne govore predsjednika Fotokluba Hrvoja Mahovića, doajena među izloženima Đure Vidmarovića, zatim Božice Brkan i autora, predstavljeni Andriana Škunca 20180505, Arsen Dedić 20120423, Boris Domagoj Biletić 20181011, Borivoj Radaković 20220929, Božica Brkan 20130706, Božica Brkan 20151009, Božica Jelušić 20190704, Božidar Prosenjak 20181019, Branka Primorac 20181010, Branko Čegec 20211022, Damir Karakaš 20211115, Davor Šalat 20220528, Diana Burazer 20220622, Drago Štambuk 20180426, Đuro Vidmarović 20120303, Ernest Fišer 20180919, Irena Lukšić 20120730, Ivan Golub 20171113, Ivica Matičević 20211023, Joja Ricov 20160409, Josip Palada 2190223, Lada Žigo Španić 20211022, Lana Derkač 20211023, Ljerka Car Matutinović 20191108, Ludvig Bauer 20170523, Marija Lamot 20190622, Marina Šur Puhlovski 20220211, Marko Gregur 20220512, Mate Maras 20220613, Mate Matišić 20170523, Milko Valent 20220929, Mirko Ćurić 20221124, Robert Roklicer 20170916, Sanja Domenuš 20221007, Sanja Pilić 20230414, Siniša Matasović 20180123, Sonja Zubović 20180125, Stjepan Šešelj 20180215, Tomislav Marijan Bilosnić 20220822, Tonko Maroević 20180523, Velimir Visković 20220401, Vera Grgac 20140808. Žarko Jovanovski 20200205, Željka Lovrenčić 20220512 i Zlatko Krilić 20210925.
Sisačka izložba uz Stihovnicu Matice hrvatske s Božicom Brkan koju je vodio Siniša Matasović u Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije 12. listopada 2023., proširena je portretom mladoga književnika Denisa Vidovića 20230612, u Budimpešti smo uz Hrvatsku književnu Panoniju VI. 30. studenoga 2023. u Croatici nonprofit, prema katalogu za koji je tekst napisao književnik i organizator Mirko Ćurić te izložbu otvorio uz hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj Mladena Andrlića i ravnateljicu Croatice Timeu Škrlin Šakan, izložili ukupno 22 fotografije, a među njima i nove, iz Hrvatske Gorana Rema 20210610 te međunarodne – iz Austrije Juricu Ćenara 20130511 i Mađarske Stjepana Blažetina 20191211. Prva slavonska izložba priređena je uz 35. Pjesničke susrete Drenovci 21. rujna 2024. uglavnom dopunjena portretima dobitnika tamošnje pjesničke nagrade Ane Horvat 20200609, Tomislava Žigmanova 20190423, Nikole Đuretića 20240518, Luke Paljetka 20200806 i Milorada Stojevića 20211021. Već 11. studenoga 2024. u Đakovu u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata održana je druga, nešto drukčija i za drukčiju publiku, pomalo lektirna. Bili smo svjesni kako nas ne izložbeni zidovi nego knjižne korice ograničavaju u broju objavljenih, ali u fotomonografiji odnosno fotoantologiji nismo htjeli zaobići primjerice dosad neizložene Sonju Manojlović 20230617, Senku Slivar 20240921 i Katarinu Zadriju 20240408.
Kolekcija fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka plemenito je rasla i sve brojnijim i sve boljim portretima. (Usput spominjem i kolekciju autoportreta.) Mali Canon, profesionalac ali i idiot, kako je sam snimatelj snimane sve bliskije gledao, upoznavao, sve pomnije bilježio emocije na njihovu licu. Obično fotografira usput, kad nema vremena napretek i sve je daleko od studijskih uvjeta, hrva se s prirodnim dnevnim i noćnim, najčešće nekontroliranim umjetnim svjetlom. Ptičica, smajlić, cheese! Brezak je više reporter nego fotograf portreta, amater, ali, kako na otvorenju izložbe reče književnik Đuro Vidmarović, voli svoje motive. Gospodski. Neće paparacijevski hvatati kakav nezgodan trenutak raskrečenih nogu, kreveljenje..., ali ni za glamuroznu fotku napučenih usana ili razdrljena dekoltea, neće uljepšavati blicom, filtrom ili fotomontažom. Da bi lijepo ispali, on poštuje uobičajene, omiljene poze snimanih – prepoznat će se u nekih – ali snima ih kako ih vidi, čita, čuje... kroz njihov vlastiti stih, rečenicu, Tekst.
Nadam se da će to, jer zasad nije, njegovo viđenje i uraci dorasti do stručne estetske analize kakvoj ja nisam dorasla kao isprva izravna inspiratorica da mi moj životni pratitelj podari svoje dokumentarno viđenje za profesionalni i privatni arhiv te za moje blogove (Umjesto kave, Oblizeki...) bilježi događaje – kava, sastanci (Društva, tijela...), promocije knjiga, tribine, izložbe, obljetnice, skupštine..., pomno planirane i osmišljene ili slučajne susrete, privatne ali i metropolske, međunarodne te pokrajinske.
Uz moje katkad, priznajem, zahtjevne i profesionalno stroge, precizne narudžbe i diktata do banalija da web design diktira položenu, a Brezak voli uspravne fotke do toga što je za temu ili u tekstu važno, a što rubna, margina takoreći, što i kako treba, potom ga je ponijelo i obuzelo da se ozbiljno zabilježi i nešto što uopće ne mora, ali je zbog nečega zgodno te on vidi i misli da treba i to ostati u punom formatu. Kao i fotografiji, vratio se još jednoj ljubavi iz mladosti – poslije pola vijeka učlanio se ponovno i u Fotoklub Zagreb.
Razmjena ideja, vizija, snimljenog materijala, praksa, nužnost i financijski dostupna nova tehnologija, kvalitetni profesionalni fotoaparati koji mogu snimati i pokret, odveli su ga i u snimanje videa što se poslije pretočilo u YouTube sa zasad više od 130 naslova. Dio zajedničkih prerastao je i u zanimljive te kulturno i društveno vrijedne, male tematske cikluse, serijale (Razgovaramo o Moslavini...), također često upravo zbog važnih, ali ne mnogo poznatih i u javnosti dostupnih sugovornika. Naša ideja nije bila klikabilnost, nego ako netko ma i slučajno upiše nešto rijetko u tražilicu, da može naći.
Ako su fotografije upotrebljene na internetu te otisnute na papiru najprije praktično, primjerice uz in memoriam, uz biografije i bibliogra je u knjigama, intervjue u novinama i časopisima i slično, linkovi su na videa s YouTuba, poput svojevrsne literature, dopunskoga dokumenta korišteni i šerani (ne samo u mojim) web-stranicama, na društvenim mrežama i sl. Osobito ondje gdje se može problematizirati autorsko pravo, kopipejstanje.
Fotomonografija odnosno fotoantologija, kolaž i mozaik, zapravo i nije naša osobito originalna ideja, ali smo si je zadali uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, iako su portretirani i članovi i bivši članovi, i članovi Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskoga P.E.N. centra, i Društva pisaca prve knjige itd. Zahvaljujući Gradu Zagrebu ipak smo stigli do nje. Iako uopće nisam od antologičara jer jedva izaberem i vlastite tekstove za knjigu, s tko zna kojim motivima. Stoga bih za knjigu izabrala one koji se meni zbog tko zna čega najviše dopadaju, a ne nužno prema literarnim kriterijima kojih sam svjesna i obrazovanjem i iskustvom.
Mogli smo jednostavno našodrati fotografije, ali... Mogli smo kao dodanu vrijednost ubaciti i fotografije, koje književnici sami šalju kao životne, službene od brojnih i sl. Književnike smo za objavu birali ponajprije prema umjetničkoj kvaliteti fotografija i odlučili ih, nakon dugo razmišljanja, poredati ne abecedno ili kronološki rođenjem, stilom ili dijalektom, nego kronološki prema vremenu kada su snimljeni. Otuda neravnomjernost, jer je, primjerice, više portreta snimljeno na kakvu događaju. Neki su nam književnici bili zanimljivi kako su se mijenjali snimljeni u različita vremena, na različitim mjestima i događajima, pogotovo u većim razmacima. Možda se razgranaju u samostalnu kolekciju, osim mene, primjerice Lada Žigo Španić, Siniša Matasović. No, dok se neki množe po društvenim mrežama selfijima, nezaboravne, i kao dokument i kao umjetnost, ostaju rijetke snimke poput Tina u zimskom kaputu ispred HNK-a kod Zdenca života; ili Krleže u odlasku ili one splitske Danijela Dragojevića koji s nje nastoji uteći objektivu reportera Slobodne Dalmacije Feđe Klarića; ili Vesne Parun mladalačke s cvijećem a poslije s gušom prekrivenom rupcem? Radeći na slikovnici (!) o Dragutinu Tadijanoviću, naišla sam kako je bard stotiša upozoravao na važnost književnih portreta, slika i fotografija, za hrvatsku kulturu uopće, da ne izostanu i da ne budu karikaturalni, kako se o književnicima ne bi govorilo i mislilo samo kao o pijancima.
Katkad bi nas ponijelo, pa smo pomislili kako bi baš negdje dobro sjela i koja skupna fotografija radi sjećanja na ugodno druženje ili kao dokument, a da i ne spominjem fotografije skupina (generacijskih, sklonih istoj vrsti, primjerice haiku, drami, zatim nekom od dijalekata ili pak stilu itd.), parova – uredničko-autorskih, prijateljskih, ljubavnih ili bračnih. Možda neka nova tematska izložba? Kako je dio fotografija bio crno-bijel, a dio u koloru, i zbog estetike i zbog nancija, uknjižili smo ih kao crno-bijele. Ne zbog toga jer je Miljenko Brezak daltonist koji se jedva provlačio i na vozačkom. To je tehničko, zapravo jedino ujednačavanje portreta i portretiranih.
Čime da popratimo fotografije? Da smo dulje planirali, ostavili si više vremena, rado bih odabrala autogram, jer rukopis mnogo otkriva o čovjeku. Poput nadim(a)ka. Da imamo prostora, rado bih ispričala koju o pozadini svake fotografije, jer neke su zaista zanimljive. Ipak smo se priklonili najklasičnijem tekstu. Izbor? Nije samo nadopuna portreta: ili sam odmah odabrala otprije svoje tekstove miljenike nekih kolega ili sam izbor prepustila njima samima. Neki su me iznenadili i oduševili, a neki i razočarali. Kao urednici bilo mi je, uz očiglednu naklonjenost, važno i da tekstovi budu raznovrsni te da neke književnike, pisce, književne kritičare otkrijem u novoj vrsti ili atipičnoj temi, pa otuda citat pjesme, priče, romana, drame, eseja, intervjua, zapisa, aforizma, haiku, prijevoda... I sama komunikacija s autorima o tekstovima uz portrete iznimno zanimljiva, a katkad, poput mejla Zvonka Kovača:
poštovana Božice, / evo, šaljem Vam svoju (meni) ponajbolju pjesmu, da se objavi uz onu Miljenkovu najbolju moju fotografiju; pjesma je obilježila kraj prošloga stoljeća, a bojim se da joj ni novi vijek nije gotovo ništa oduzeo od aktualnosti, i čitljivosti. / Divim se godinama vašoj (mislim na oboje) aktivnosti, mi smo se na našem ladanju u Međimorju od Zagreba skoro sasvim udaljili, i odustali od borbe; a bilo je i dosta posla oko uređenja stare obiteljske kuće, sve u nadi da na njenom mjestu ne bu nikad – ledina! Srdačan pozdrav s Drave, / Zvonko.
Ma koliko mislila da ih poznajem, neki su književnici i meni otkriće te se nadam da će biti i čitateljima, pa i navodno samo gledateljima. Ne smatram grijehom što sam namjerno odustala od biografija i bibliografija, makar i najkraćih, jer znam koliko to truda i prostora zahtijeva, a u ovome kontekstu ipak su manje važni. Odustala sam i od samo naznaka godina rođenja ili rođenja i smrti, jer znamo i iz izložaba koliko nam brzo i neočekivano ljudi odlaze u vječnost. Uvjerena sam da će dobar portret i dobar tekst ponukati najradoznalije da portretirani, nekako autorski personalizirani, primjerice u tipičnoj odjeći kao što je Karakaš, prije nego se zbigecao, u svome retro udbaškom kožnjaku. Međutim, Sanju Pilić nije pofotkao u ženstvenim ljetnim haljinicama iz fejsbučnih selfija – nekad bi bilo autoknipsova! – te možda ne sa slučajno odabranim rekvizitima: kad ne mogu šalice, majice i slično, onda šeširi i ostala pokrivala za glavu u različitim varijantama, bicikl (Denis Vidović), kišobran (otvoren Ana Horvat i zatvoren Milko Valent), lepeza (Diana Burazer), pa kojekakve druge elegancije i kičići... Namjera nam je da se izmaknu iz svojih vizualnih i tekstualnih uobičajenih, namjernih poza.
Šivaj od donesenoga vrijedi i za šnajdere i za novinare, pa vrijedi i za našu knjigu jer ne možeš uzeti što nemaš. Žalim i dalje što smo stjecajem životnih prilika usporili fotografiranje i izlaganje te uopće objave, ali zadovoljni smo što je i kako barem za neko vrijemo dokumentiran neki naš krug kreativnih ljudi i vrijedno neko naše zajedničko vrijeme. Pretražujemo dokumentaciju, a, iako usporenije i promišljenije, na sreću Miljenko nastavlja snimati i izlagati, a ja pisati i predstavljati knjige, pa možda izraste i Album. Da mogu vratiti vrijeme, iz sadašnje se pameti čudim kako nemamo snimljene ni Miljenkovim ni mojim fotoaparatom neke važne nam ljude moga najdražega profesora Milivoja Solara (kojega sam i kao novinarka s poljskim kolegom u čudu pratila kao hrvatskoga ministra kulture u rodnom selu svoje zavičajke Milke Trnine), Milivoja Slavičeka (urednika moje prve pjesničke knjige Vetrenica ili obiteljska arheologija, dragoga pjesnika i kolegu polonista o kojem sam pisala i kućno se družila), meni omiljenu poetesu Irenu Vrkljan ili Zvonimira Goloba (koji me je nagrađivao kao tinejdžericu, a kojem se ipak nisam odazvala na poziv da mu donesem pjesme na ogled, što mi je po pjesnikinji imenjakinji životna greška); Slamniga (odvajam pjesnika kojega držim na na(h)tkaslu od svoga profesora stare hrvatske književnosti na komparatistici), a da ne spominjem Slavka Mihalića (koji mi je bio jamac za primanje u DHK, iako smo se susretali samo u knjigama).
Ako je ovo hommage portretiranima, ljudima od pera odnosno računala, ljudima od riječi, hommage je to i našim kolegama, umjetnicima snimateljima, fotografima i fotoreporterima od kojih smo, kao što smo od prvih čitajući i slušajući njihovu, ne uvijek ni antologijsku ni lektirnu umjetnost, još na papiru, u knjigama, časopisima i novinskim dnevnicima, gledali što su njihovi objektivi vidjeli ili dok smo makar stajali uz njih kad su svojim analognim i digitalnim fotoaparatima bilježili svijet, otkrivali nam zlatni rez, kompoziciju, pisanje svjetlom. Hvala gospodi različitih naraštaja Pavlu Cajzeku Pablu, Šimi Radovčiću, Romeu Ibriševiću, Josipu Bistroviću, Miši Lišaninu, Patriku Maceku, Ivanu Posavcu i svima drugima, a napose uzoru u fotografiji i životu gospođi Slavki Pavić. Ne mogu se jedino, bar katkad, ne zapitati što bismo sve gledali kao Snimio Miljenko Brezak, da je otpočetka s fotićem ili mobitelom bio tako uporan kao što je bio u zlatnoj dobi, jedva tek malo više od desetljeća, svoga osmog?
Na kraju, ova je knjiga knjiga fotografija i lijepih tekstova, koji su svi više od potpisa pod sliku, zapravo knjiga o ljubavi. O mnogim ljubavima, a za nas o nekoliko ljubavi od vremena kada sam sanjarila kako ćemo se vozikati terencem i ja pisati, a on snimati fotke i lmove dokumentarce – Miljenkovoj prema fotografiji, mojoj prema pisanju novinarskom i književnom, te o našoj, običnoj ljubavi.
Korisni linkovi vezani uza sadržaj
Izložba fotogra ja Hrvatski književnici zlatni rez Miljenka Brezaka – Umjesto kave 7. srpnja22 023.
6. Hrvatska književna Panonija u Budimpešti vrlo uspjela, prijenos s Facebook 6 prosinca 2023.
https://www.bozicabrkan.com/6-hrvatska-knjizevna-pano- nija-u-budimpesti-vrlo-uspjela/
Izložba fotogra ja: Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, Culturnet, hr , 4. srpnja 2023.
https://www.culturenet.hr/izlozba-fotogra ja-hrvatski-knji- zevnici-miljenka-brezaka/196202
Književnici okom i kamerom Miljenka Brezaka, Totalinfo.hr 17. kolovoza 2025.
https://totalinfo.hr/izlozba-fotogra ja-knjizevni- ci-okom-i-kamerom-majstora-miljenka-brezaka/
Suvremeni hrvatski književici kao fotografsko nadahnuće, 29. kolovoza 2023.
https://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmaro-%20 vic/42004-d-vidmarovic-suvremeni-hrvatski-knjizev-%20 nici-kao-fotografsko-nadahnuce.html
Zlatna liga, HTV
https://hrtprikazuje.hrt.hr/hrt1/zlatna-liga-bozica-br- kan-i-miljenko-brezak-10512191
YouTube
Fragmenti s otvorenja izložbe u Galeriji FKZ / 15,30 min.
https://www.youtube.com/watch?v=7ET9vI- yqP1w
Katalog i pregled 45 portreta na izložbi u Galeriji FKZ / 4 min.
Fragmenti s otvorenja izložbe u Galerjii FKZ / prošireno katalogom i pregledom izloženih 45 portreta u Galeriji FKZ 45 portreta / 19,3o min.
Izložba u Sisku / 47 min.
Fragmenti s izložbe u Budimpešti /14 min.
O autorima
Iz knjige Hrvatski književnici / Fotoantologija uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, Acumen, 2025.
Miljenko Brezak
Fotografije Miljenka Brezaka primljene su na izložbama: Portret 2019 i Portret Hrvatske 2020 HFC-a, 39. i 40. Zagreb salon Fotokluba Zagreb, Sveti otok i Otok i more Foto kluba Kornat (2 diplome), COVID 19 Fotokluba Rijeka, Salon Summer, Sea, Sun Foto kluba Krk, Zagrebački salon auto-karikature (fotokarikatura), Razlistaj se FKK Đakovo i Knjižnice i čitaonice Đakovo, izložba fotografija Žena i Salon crno-bijele fotografije Salon 100+1 Foto kluba Color, 1. i 4. natječaj za Hrvatsku vinsku fotogra ju (Križevci), Photo salon 2022 FKK Kozjak / Kumanovo, Photo EXPO 2022 Foto-kluba Kragujevac, kolekcija HFS-a za 35. FIAP bienale Oman 2022., 6. Međunarodni trienale autoportreta (Galerija Prica, Samobor), Salon fotografija Minijature Beli Manastir 2024 Foto-kino kluba Baranja film, izložbe članova Fotokluba Zagreb u Zagrebu, Slavonskom Brodu, Bjelovaru, Rovinju i Splitu te u kineskom gradu Linyi.
Samostalne izložbe: Izložba karikatura Miljenka Brezaka u Piljenicama, rodnom mjestu karikaturista Branimira Petrovića, 9. travnja 2016.; Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, samostalna izložba fotografija, Galerija Fotokluba Zagreb, Ilica 29/3 od 4. srpnja do 1. rujna 2023., prenesena potom u Sisak (12. listopada 2024.), Budimpeštu (30. studenoga 2023.). Drenovce (21. rujna 2024.) i Đakovo (11. studenoga 2024.).
Božica Brkan
Rođena je u Okešincu u Moslavini, 1955. Književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Nagrađivane su joj i poezija (od Poznanovca i Ratkovićevih večeri poezije 1974. do Nagrade Vesna Parun 2020.) i proza (od Mate Raosa i Stjepana Kranjčića 2011., Slavka Kolara 2012., Dubravka Horvatića 2014...) te objavljivane u časopisima, zbornicima, panoramama i antologijama te prevođene na engleski, njemački, španjolski, bugarski, esperanto i čakavski. Dobitnica je i nagrade Hrvatskoga novinarskog društva Marija Jurić Zagorka za najbolje uređen novinski prilog (Vrt Večernjega lista) za 2000. godinu.
Uz brojne visokonakladne kuharice, ljubiće i druge knjige, objavila je samostalne književne: zbirku kajkavskih pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.); izbor novinskih feljtona Enciklopedija špeceraja (1990.); roman Lift ili politička melodrama (1993.); zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.); knjige pjesama Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.) i To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.); zbirku kajkavskih pjesama pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); roman Rez / Leica-roman u 36 slika (2012.) (u najužem izboru za V.B.Z.-ovu nagradu za rukopis romana); Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); zbirku pjesama obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen nagradom DHK i Pasionske baštine te u najužem izboru za Galovića); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića); zbirku kratkih priča Umrežena (2017.) i zbirku kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Generalov sin, Srbin a Hrvat (2020.), roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavsku zbirku pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.), ogleda Umjesto kave / izbor blogova o netemama 2026. – 2023. (2024.), slikovnice s ilustracijama Daria Kukića Čudo od Vlaja / Ilustrirana biografija Ivana Meštrovića (2024.) i Tadija (2025.) te s Miljenkom Brezakom Hrvatski književnici / Fotoantoogija, uza 125. objetnicu Društva hrvatskih kjiževnika (2025.)
Jenio Vukelić
Rođen u Zagrebu, gdje završava gimnaziju, a nakon diplome karijeru započinje kao tehnički urednik u Vjesniku i Radničkim novinama. Godine 1986. preuzima ulogu zamjenika grafičkog urednika Vjesnika, da bi nedugo potom postao art direktor cjelokupnih izdanja Vjesnikovih Revija, kasnije i Revija, čiji je suosnivač.
Godine 2002. osniva vlastiti studio Pictoris i postavlja standarde grafičkog dizajna. Put ga je vodio umjetničkom oblikovanju književnih formi, od naslovnica do cjelovitih izdavačkih projekata.
Njegove su naslovnice vizualni paratekstovi koji otvaraju književna djela. Kroz suradnju s autorima poput Brkanove stvorio je jezik koji prevodi riječ u sliku, od školskih udžbenika do poetskih zbirki.
Ilustrator je i dizajner knjiga za izdavačku kuću Acumen, gdje je vizualno interpretirao prozu Božice Brkan: Oblizeki, Bilanca 2.0, To Toni, Kajkavska čitanka, Ledina, Umrežena, Život večni i druge. Autor je više od tristo naslovnica knjiga i udžbenika za niz izdavača (Školska knjiga, Informator, Acumen...)
Kreator je grafike za različite časopise. Medijski opus prelazi 60 prepoznatljivih naslova od kultnih magazina do specijaliziranih časopisa i inovativnih projekata uključujući i na desetke redizajna.
Arhitekt je vizualnog pečata mnogih kompanija. Iskustvo u oblikovanju korporativnih identiteta seže od kulturnih institucija do poslovnih lidera. Od logotipova koji kombiniraju tradiciju i modernost do sustavnih identiteta osmišljenih za kontinuitet prepoznatljivosti.
Kroz desetljeća kreativnog djelovanja izgradio je prepoznatljiv vizualni jezik – od naslovnica knjiga i dizajna revija do vizualnih identiteta ostvarujući sintezu funkcionalnosti i estetike.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.