Darija Žilić | Objede

Umorne smo od objeda

Feministica iz finih kuća

Čija leđa drže muškarci

I dok otvaramo ružičaste

Kutije, pozlaćeni leptiri

Izlijeću iz kaveza i posvud

Je tišina. Nismo zaista

Vrišteće monete, naše

Su vjenčanice bijele kao

Kreč i plešemo na vjetru,

Kao da trajemo satima

U haljinama s tisuću točaka

Nema nikog na vidiku,

Nismo po volji svijetu čuda

Vjerujemo nekad u mnogoboštvo

I znamo da će nas božja ruka

Sačuvati uvijek, čak i kad

Vidimo tamu u sebi, pa je

Prekrižimo za par dana,

Jer nije naša plazma

Ni naš hir da zlo nanosimo

Ljudima.