Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

utorak, 22. srpnja 2025.

Nina Vukadin | Ti, mirišeš na ljeto


Ti, mirišeš na kokos i prvi dan ljeta,
na kožu što gori pod poljupcem neba,
na zrak što treperi između dva daha,
gdje srce mi zatrepti — i više mi ne treba.

U smijehu ti pucketaju kocke leda,
gin s tonikom, breskva na rubovima usana.
Tvoje riječi su sočne, zrele kao mango,
kaplju niz uho — tiho, slasno, gusto.

Pijem te pogledom — boje meda,
u očima tvojim ptice pjevaju sparinu.

Tvoje ruke mirišu na more i smijeh,
na svježe smokve i školjke u tirkiznom sjaju.

Ti šetaš kao da nosiš ljeto na ramenima,
u stopalima ti pijesak, u kosi borovina.

Zrak se uspori kad staneš kraj mene,
a dan se razlije kao topljena vanila.

Plesali smo — ne znaš više gdje je glazba,
gdje val, gdje tijelo, gdje moj dah postaje tvoj.

U hladu palmi, s bosim stopalima,
na mjesečini — ritam bez imena,
ali nas dvoje opijeni plesnim ritmom,
plešemo nestvarno.

Korakom breskve, okretom od manga,
s ljuljanjem kukova dok noć u čaši traje.

Ples kao molitva, pokret bez pitanja —
i sve što ne znamo, u tom se tijelu staje.

Plesali smo - ne znaš više gdje je glazba,
gdje val, gdje tijelo, gdje moj dah postaje tvoj.

Dok breskve piju zadnje kaplje sunca,
ti se naginješ i sve staje —
samo puls tvoje ruke uz moju,
i ljeto što u tom plesu traje.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.