Nina Vukadin | Ti, mirišeš na ljeto

Ti, mirišeš na kokos i prvi dan ljeta,

na kožu što gori pod poljupcem neba,

na zrak što treperi između dva daha,

gdje srce mi zatrepti — i više mi ne treba.

U smijehu ti pucketaju kocke leda,

gin s tonikom, breskva na rubovima usana.

Tvoje riječi su sočne, zrele kao mango,

kaplju niz uho — tiho, slasno, gusto.

Pijem te pogledom — boje meda,

u očima tvojim ptice pjevaju sparinu.

Tvoje ruke mirišu na more i smijeh,

na svježe smokve i školjke u tirkiznom sjaju.

Ti šetaš kao da nosiš ljeto na ramenima,

u stopalima ti pijesak, u kosi borovina.

Zrak se uspori kad staneš kraj mene,

a dan se razlije kao topljena vanila.

Plesali smo — ne znaš više gdje je glazba,

gdje val, gdje tijelo, gdje moj dah postaje tvoj.

U hladu palmi, s bosim stopalima,

na mjesečini — ritam bez imena,
ali nas dvoje opijeni plesnim ritmom,

plešemo nestvarno.

Korakom breskve, okretom od manga,

s ljuljanjem kukova dok noć u čaši traje.

Ples kao molitva, pokret bez pitanja —

i sve što ne znamo, u tom se tijelu staje.

Plesali smo - ne znaš više gdje je glazba,
gdje val, gdje tijelo, gdje moj dah postaje tvoj.

Dok breskve piju zadnje kaplje sunca,

ti se naginješ i sve staje —

samo puls tvoje ruke uz moju,

i ljeto što u tom plesu traje.