Lucijana Živković | Povratak kući

                                              

Violeta nije voljela groblja niti pogrebe. Pogotovo ovakve, kada se oprašta od prijateljice s kojom je dobra od prvih djetinjih koraka. Nužno u takvim prilikama bližnji vrte u glavama svoje slike, uspomene koje će vremenom načeti godine i zaborav. Njezina je slika Lade i njihova prijateljstva bila u posljednje vrijeme nešto bljedunjava. Kažu, pojede nas život pa nemamo vremena jedni za druge. Nađemo ga samo u ekstremnim situacijama što smrt svakako jest.

Dok su se žalobnici nakon kraćeg obreda, jer Lada nije bila vjernik, svrstali u red kako bi izrazili sućut Ladinom sinu, Violeta se sjeti vremena kada je došao na svijet. Visoka prilika dječaka u crnom, malo duže kose, toliko je odudarala od malog paketa u kolijevci koji je prva okupala i povila kad su majka i dijete došli iz bolnice. Ta joj misao tek sada izmami suzu jer vrijeme je poharalo toliko znanaca, prijatelja i rođaka da ih je više na drugom nego na ovom svijetu. Samo bi brojali; i ovaj je otišao, i ove više nema, i ovaj će uskoro. Čitavi svjetovi kao da se mimoilaze oko ljudi, jedni propadaju, a drugi se stvaraju i dižu donoseći nove ljude koje ne poznajemo. Sjetila se i susjede koja je doživjela kasne devedesete pa se u razgovoru žalila kako nikoga više nema jer su svi koje je poznavala umrli.

Počela je rominjati lagana kiša i Violeta otvori kišobran. Namjeravala je pozdraviti Vladimira i Svena jer im je već izrazila sućut, ali se nije željela gurati u gužvi. Zato se malo udalji i diskretno, što joj je omogućio obod kišobrana, promotri ljude koji su se nizali pred Svenom. Pogled joj i nehotice padne na otvoreni  grob koji je kiša polako natapala blatom i sjeti se biblijskog „praha“ u koji ćemo se svi pretvoriti. Blato i prah. Uroni dublje u sjećanje..

Lada se nije nikada udavala. Obitelj je živjela boemski; majka glumica u lokalnom kazalištu, brat slikar, na žalost alkoholičar, ona je pomalo pisala iako je imala stalan posao u jednom muzeju u metropoli. Jedino je otac Egon bio onaj koji drži noge čvrsto na tlu. Dok su oni, kako bi znao reći, plutali u visinama, on se brinuo da ne umru od gladi. Naravno, ne doslovno jer nisu bili bez novca. No organizacija života u materijalnom smislu, za dio obitelji je bila gnjavaža. Tata je nabavljao, kuhao i bio komunikator s vanjskim svijetom. Računi su bili plaćeni, održavane su društvene veze, život je tekao mirno i bezbrižno. A onda je tata doživio srčani udar i sve se promijenilo u tih nekoliko sekundi. 

Lada je morala natrag u roditeljski dom. Poziv u pomoć iz obitelji je stigao  kad je bila u osjetljivoj fazi ljubavne veze i tako joj pomogao da donese odluku. Ostavlja Vladimira i vraća se kući! Sjetila se kako su zajedno izašle iz zgrade muzeja i prošetale Zrinjevcem i  kako joj je Lada prije no što su se rastale rekla: „Vraćam se doma, mislim pravo doma, u Požegu.“

Zna da je iznenađena zastala i lakonski joj odgovorila: „Pa to govoriš već mjesecima. Opet nas uhvatila nostalgija?“ Glas je zvučao podrugljivo. Bila je svjesna Ladinih nedoumica u vezi s obitelji. Koliko je htjela biti neovisna i pobjeći od učmalosti provincije, toliko je bila i zabrinuta za funkcioniranje obiteljskog života nakon tatine smrti. „Moram, oni su moji sami, mora netko voditi brigu o njima“, odrješito joj se suprotstavila Lada.

„Jel’ ti sebe čuješ? Jesu li oni punoljetni? Nek’ se snalaze. Nećeš žrtvovati karijeru zbog toga što se oni ne znaju najesti iz punog frižidera. Kad već moram biti gruba!“ ljutito joj je odvratila.

„Neću da se nešto dogodi pa da si predbacujem cijeli život. Još stignem s karijerom. Vidiš kako smo se nas dvije snašle u metropoli, a nitko nam nije pomogao. Tako ću opet, kad dođe vrijeme, natrag.“

„A kada će to vrijeme doći ? Kad budeš stara i potrošena. Misliš, čekat ćeš da tvoji umru? Ne znam kad će to biti vrijeme za povratak.“ Violeta je imala neobično jaku potrebu da razljuti i čak uvrijedi prijateljicu kako bi je osvijestila. „I moraš brinuti za bracu. Njemu je flaša prva briga pa nek mu bude na pomoći. Što ti imaš s tim?“

Lada je pognula glavu i zamolila Violetu da prekinu razgovor o toj temi. No Violetu je zanimalo još nešto: „A što će biti s Vladimirom? Kako on reagira na tvoju odluku?“

„Nikako, jer još ne zna ništa“; odgovorila je pokunjeno poput krivca Lada.

Iako teška, odluka je bila konačna i Violeta je shvatila da je Ladi možda i teže no što je željela pokazati. Morala je priznati da koliko god su dugo bile prijateljice, Lada je uvijek dio svoje intime zadržavala za sebe i u nj nitko nije imao pristup.

Dok je sad na njezinom pogrebu razmišljala o tim danima, upita se koliko je povratak kući doprinio ovakvom Ladinom kraju. Jer po dolasku kući prihvatila se stvari kojima nije bila vična. Sve što je radio otac, sad je morala ona. Zaposlila se u školi, što je bio dodatni razlog za nezadovoljstvo jer nije voljela taj posao. I na koncu, otkrila je da je trudna i u tih nekoliko mjeseci preokrenuo joj se čitav život.

Violeta sad promotri visokog muškarca koji je uz Svena primao izraze sućuti. Primijetila je da ljudi ne poznaju Vladimira, ali kad stoji kraj Ladinog sina valjda je otac. Da, bio je to Vladimir, Ladin dugogodišnji partner koji je o svom očinstvu saznao kada je Sven već počeo pohađati školu. Jer kad je odlučila zadržati dijete, Lada je odlučila da će ga sama podizati i prekinula sve veze s Vladimirom. I što bi Sven sada da nije upoznao oca? Violeta pomisli kako je ta odluka bila sebična; oduzeti djetetu oca i obrnuto. No morala je priznati da je Lada bila pomalo sebične naravi i nije dopuštala drugima da joj se petljaju u život.

Srećom, Violeta je radeći i dalje u metropoli, često sretala Vladimira i u jednom opuštenijem izlasku u diskoteku, nenamjerno joj je pobjegla Ladina tajna. Sjeća se zaprepaštenja na Vladimirovu licu i želje da odmah pođe i vidi sina. No život je imao druge planove jer baš je tih dana Ladina mama je imala moždani udar po povratku s jednog gostovanja. Bila je prisiljena smjestiti je u dom za starije i nemoćne. Violetta je upozorila Vladimira da nije prikladno vrijeme za razrješavanje starih problema i on se složio. Njezino prijateljstvo s Ladom kao da je bilo na čekanju, ali dolaskom djeteta obnovilo se, gotovo iz potrebe, Jer Lada nije znala ništa o novorođenčadi, a Violeta je imala mlađu braću o kojoj se brinula i njih su se dvije nad Svenovom  kolijevkom opet vratile gdje su bile. Najbolje prijateljice.

Violeta sklopi kišobran. Teški miris cvjetnih aranžmana i čempresa, miris zapaljenih svijeća počeo ju je gušiti i poželi što prije napustiti ovo mjesto. Groblje se praznilo i ona priđe bliže. Sven joj se obraduje i uhvati je za ruku, dok je njegov otac, nijemo gledao u Ladin grob, a onda kao da se nečega sjetio reče: „I što bi sad moj sin da mi nisi rekla za njega? Baš sam još uvijek ljut na nju, iako je mrtva!“ Violeta provuče ruku ispod njegove i blago ga povuče na stazu. „Idemo.“

Vladimirovo oduševljenje sinom, činjenicom da je u srednjoj životnoj dobi postao otac, požurilo ga je da o životnim planovima, bili oni zajednički ili ne, porazgovara s Ladom. Pričekavši da prođe izvjesni period od obiteljskih tragedija, pojavio se na Ladinom pragu. Naravno, sjeća se Violeta, uz njezinu svesrdnu pomoć. Još pod dojmom majčine bolesti, Lada se prepustila Vladimirovoj pažnji. Pristala je, kako je kasnije priznala Violeti, samo zato što se bojala ostati sama. Od brata nije mogla očekivati pomoć, već je on trebao njezinu pomoć. 

Kakvo je to bilo razdoblje u njihovom životu! Iako nerado, Lada je priznala da je pogriješila što Vladimira nije prije uključila u njihove živote.

Sada, dok su izašli iz kompleksa groblja i tražili parkirani auto, Violeti je pomisao kako je Lada imala malo vremena da uživa u njihovoj maloj obitelji, izmamila suze. „Nemoj plakati, teta“, reče joj Sven uhvativši je za ruku. „Mama nas gleda s neba pa će biti tužna.“ Violeta ga zagrli i obriše suze. „Idemo za Zagreb“, reče Vladimir. „Odvjetnik će riješiti ostavinu, a Zvone ionako ne može živjeti sam. Ne smijem pomisliti na što bi sličila kuća da ga ostavimo u njoj.“

Zvone će u dom jer ne može brinuti o sebi, a njegov dio ostavštine od prodaje kuće bit će dovoljan za tu svrhu. To je bilo zadovoljavajuće za Zvonu koji se i obradovao što neće biti sam. Vladimir se pokazao izuzetno tolerantnim i spretnim u pravničkim poslovima. Sven je pak bio znatiželjan zbog selidbe k ocu. Vladimir nikada nije živio s njima. Svako od njih bio je u svom domu, u svom gradu, a vikende su provodili zajedno. To je bio Ladin uvjet da prihvati Vladimirovu pomoć i prizna mu pravo očinstva.

„Trebala bih još do kuće da pregledam neke stvari što mi je Lada ostavila. Sven se već spakirao sinoć, jel tako, mili?“ Dječak potvrdi, ali se obraduje. „Idemo kući?“ oduševljeno je povikao. „Samo na kratko da uzmemo neke stvari“, odgovori mu Violeta.

Kuća je bila tiha. Zvone se iselio i ostavio nered. Nije bilo smisla čistiti pa Violeta samo pokupi ostatke hrane u vreću da baci u kontejner. Sven je prebirao po nekim svojim igračkama koje su ostavljene ležale uokolo, a Vladimir je obilazio prostorije. „ Kako stvari nadžive ljude!“ pomislio je odjednom dodatno rastužen gledajući omiljenu Ladinu fotelju. Požali što su uopće dolazili ovamo. Povikne Violeti da požuri i izađe van na zrak.

Violeta je ušla u Ladinu sobu i učinilo joj se kao da će u njoj zateći prijateljicu. Iako prazna, u njoj se još uvijek osjećao miris orijentalnog parfema Shalimar koji je Lada voljela. Priđe noćnom ormariću i otvori ga. Uz niz polupraznih i praznih kutija lijekova, kreme za ruke, vitaminskih pripravaka, papirnatih ubrusa i olovaka te ovećeg bloka za pisanje, ona odmah uoči kovertu sa svojim imenom. „Tko zna od kada je tu?“ zapita se Violeta znajući da je posljednji tjedan Lada bila u bolnici gdje je i umrla.  Shvati da je njezina prijateljica znala da se neće vratiti i zato je ovo pismo za Violetu ostavila u ladici. Željela je biti sama dok čita pa zatvori vrata sobe i sjedne na fotelju ispred prozora. Na dvorištu ugleda pognuti Vladimirov lik i sažali se. Zatim otvori kovertu i stavivši naočale počne čitati:

Draga moja Violeta, mene više nema. Zato čitaš ovo iako ne mogu pisati o svemu što bih ti još htjela reći. I nema se što više govoriti jer smo rekle sve što je bilo potrebno. Još koja riječ ne bi ništa promijenila. Sigurno sam ti već rekla, a ovo pišem za slučaj da nisam, koliko sam ti zahvalna što si bila ta koja nas je, iako nehotice, spojila s Vladimirom. Gdje mi je bila pamet da mu uskratim Svena i njega Svenu?. No nećemo plakati za prolivenim mlijekom. Sad znam da su mi ove godine koje smo proveli kao mala obitelj, iako ne savršena, najljepši period života. A za to si zaslužna upravo ti. Hvala ti za sve što si učinila do sada i što ćeš učiniti od sada za moje dečke. Pazi na njih. A nas dvije se vidimo u nekom boljem svijetu. Do tada, zbogom. Tvoja Lada.

Iz dvorišta se čuo Vladimirov glas: „Idemo?!“ Ona spremi pismo u torbicu. Baci još jedan pogled na sobu, pozove Svena, uhvati ga za ruku i s njim pođe van zaključavši vrata. Veliku vreću s ostacima hrane i svega što bi se moglo pokvariti odbaci u obližnji kontejner. „Evo nas, dolazimo!“ odgovori Vladimiru.