Sandra Pocrnić Mlakar | Zagorkini sljedbenici: Knjižnice – sve važniji epicentri ideja i inovacija

 

Knjižnice su golem sustav koji zadivljujuće dobro funkcionira. Nabavljaju novitete, najčešće po preporuci Ministarstva, pedantno katalogiziraju, naplaćuju zakasnine, imaju Noć knjige u proljeće i Mjesec knjige u jesen, pa tada pozivaju pisce na književne večeri jer mnoge knjižnice imaju i prostor u koji mogu primiti 20 do 80 ljudi.

Knjižnice imaju većinom reprezentativne prostore na atraktivnim lokacijama, priređuju književne večeri i vode dječje radionice čijim radovima ukrašavaju interijer i općenito daju sliku reda, kreativnosti i uzornog poštivanja pisane riječi. Ambicioznije knjižnice ulažu u privlačenje djece i mladih, što bi s vremenom trebalo pridonijeti barem održanju broja članova, ako ne i povećanju, jer pouzdano članstvo, naviknulo na redovito posuđivanje i čitanje knjiga, stari i odlazi.

Budući da knjigu sve rjeđe kupujemo, u budućnosti bi knjižnice mogle postajati sve važniji punktovi za doznavanje informacija i ideja koje kruže svijetom. U stanovima nemamo više police za knjige ni prostorije namijenjene za biblioteke, zato bismo se u perspektivi mogli sve više oslanjati na knjižnice i prestati skupljati knjige koje smo samo jednom pročitali. I, budući da rjeđe kupujemo knjige, vjerojatno ćemo sve češće posuđivati knjige iz knjižnica, a kupovati e-pub izdanja i najdraže knjige samo povremeno ili za rođendane. Knjiga usput, kao potrošna i jeftina dokolica, ostaje u 20. stoljeću, a u 21. stoljeće jurimo s mobitelima u ruci i sa svim sadržajima koje nam omogućuju.

Još je jedan razlog zbog kojeg bi knjižnice mogle postati sve važnije – u eri multimedije, kada je sve sadržaj i minutaža, knjižnice bi mogle postati epicentri kvalitetnog sadržaja. Umjesto da kulturni sadržaj uzmiče pred poplavom neukusa, loše glazbe i videorecepata, upravo bi knjižnice emitiranjem vlastita sadržaja mogle braniti kriterije informativnoga, edukativnoga i zabavnoga – što se nekada smatralo zadaćama papirnatih medija. Svaki književni susret održan u knjižnici može postati videolink, osvrt, pa čak i intervju. Svaka nova knjiga u knjižnici može biti vijest, a, kad bi se članovi čitateljskih klubova organizirali kao blogeri, mogle bi se producirati i recenzije i kritike. Tržište je iluzija i ne bismo se smjeli ustručavati recenzirati neku knjigu na hrvatskom jeziku zato da izdavač ne bi na njoj zaradio. Na taj način gubi jezik i gubimo svi. Ako je u medijima podijeljen kolač tako da se preskupi prostor čuva za onoga tko će više platiti, nema ni potrebe raditi novine. A ni raditi išta. Onaj tko plaća dobiva sve i čitamo samo o njemu. Kakav je to rast, kakav uzor mladima?

O medijima u posebnom poglavlju, a zasad samo napomena da bi knjižničari možda mogli svladati osnove žurnalistike, pa osvrte nakon održanog susreta s piscem ne započinjati s „Održan je…”, što se ionako vidi iz najave. Uz nekoliko fotografija – a vizualna kultura također je zadatak kojim se treba baviti – može se napraviti informativni korak dalje i dati sažetak razgovora, citat, temu, pa možda čak i koju dosjetku. Tako se izvješćuje s događaja, jer treba pridobiti publiku. Sve, dakle, upućuje na to da treba raditi. Ako sve više ovisi o nama, treba se pomaknuti i djelovati. U našemu društvu u kojem je znak prestiža imati radno mjesto na kojem se ne radi, ali primati za to dobru plaću, teško da ćemo se kvalitativno pomaknuti dok ne promijenimo vrijednosni sustav. Treba znati da se može i drukčije. I da svijet koji radi ide dalje dok oni koji ne rade stoje na mjestu. Izbor je naš.

Sandra Pocrnić Mlakar: Zagorkini sljedbenici, Beletra 2024.