O nama

utorak, 21. svibnja 2024.

Monika Herceg | Hipoteze o postavkama nesigurnosti

Nikad ti neću priznati
bila sam loša kći, loša sestra
nimalo nalik pitomim sjenicama
Posjećivale su nas redovito
i ostavljale dovoljno cvrkuta
da izgovaramo zaigrano
bolne točke pod zemljina rebra

Ja sam šuma sabijena u prosječnu visinu
i nekad je teško reći da te volim,
a da divljač ne istrči na cestu
Jednom su breze skupile ruke kao da nose utege
i zaspali smo svatko u svojoj sobi

Kome odrežeš ljubav
ne naraste nova
kao zmiji rep


Nena Miljanović | Nekim mestima ne treba se vraćati

Nekim mestima ne treba se vraćati. Ni nekim ljudima i vremenima, zbog bolnog saznanja da više ništa nije onako kako pamtimo i čuvamo kao dragulje u riznici duše. Lica iz našeg ranog detinjstva, i ona iz školskog doba, lica mladalačkih ljubavi, smeh, glasove, čuvajmo u sećanju onakvim kakve ih pamtimo, i ne tražimo u njima ono što smo jednom imali - sebe kakvi smo bili sa njima.

Ulice, trgove, zidove, drveće, travu... ništa nećemo naći kakve čuvamo u duši, čak ni sunca sjaj nije više isti, jer toplina kojom nas je grejalo tamo gde smo jednom živeli, grejala je neke toplije nas.

Posle mnogo godina, danas sam bila u selu u kom sam živela svoje rano doba, tamo u ravnici gde više nemam ni rodbine ni rodne kuće ni ičega čemu bih se vraćala... Nogu pred nogu prođoh asvaltiranim ulicama koje su nekad bile moje, zapravo moji sokaci sa pedalj debelom vrućom prašinom po kojoj trče deca i "kupaju" se vrapci...

Nema drvoreda bagrema, ni kuće nisu one moje, belih i žutih zidova, u avlijama sa trešnjama i dudovima.

Ni dece ni vrabaca, neki tuđi svet korača ulicama, neki novi klinci idu iz škole sa slušalicama u ušima, ne galame, ne gurkaju se, ne pričaju...

Sretoh ga, ide iz prodavnice, nosi kesu sa hlebom, taj dečak sa kojim sam rasla, delila hleb sa mašću i delila dane od jutra do mraka. Sedeli smo u istoj klupi - treći red do prozora, a kuće nam bile jedna uz drugu, plot između avlija su nam naši razgradili da ne cepamo odeću preskačući tarabu deset puta na dan, jer živeli smo oboje u obe naše kuće. Bio mi je i sestra i brat, i najbolja drugarica i drug, svađali smo se i mirili, bio je pola mene, moj plavooki... po očima sam ga poznala danas, on mene nije.

Javih mu se, rekoh ko sam, a srce skače, skače, htedoh ga kao nekad zagrliti i stegnuti, reći mu nešto, nešto... zaustavi me začuđen pogled ostarelog čoveka koji se i ne seća da je bio dete. Hladnim glasom upita me ono što se pita bilo ko, iz pristojnosti, ne znam ni šta sam mu odgovorila, oprostismo se i rukovasmo, i ruka mu beše mlitava i hladna u mojoj ruci... a htedoh ga zagrliti.

Postideh se svoje neumesnosti, zaplaka dete u meni kao da je šamar dobilo za nešto za šta nije krivo...

Više se neću vraćati tamo, tamo nema nikoga, sve moje je u meni, i moj mali drug je sa mnom, gacamo bosi kroz prašinu, zagrljeni, smejemo se i rugamo nekoj ostareloj i žalosno mrgudnoj deci koja ne znaju da se igraju.

Stevo Leskarac | Za glumce i pjesnike nikad mi nije uzmanjkalo divljenja

Razgovarala Sandra Pocrnić Mlakar

Nadahnuto osmišljenu i pomno artikuliranu strukturu soneta zapazila je Ljerka Car Matutinović u stihovima zbirke „Biserje samoće“ Steve Leskarca. U „Biserju samoće“ prevladava divljenje prirodi, radost i zanos, no pjesnik povremeno elegijama daje do znanja da je okusio životna razočaranja i tuge. Unatoč životnim razočaranjima, Leskarac bira vedriji registar fokusirajući se na ljepotu prirode, umjetnosti i prijateljstava. I dok je divljenje prirodi istaknut motiv u prvim poglavljima „Biserja samoće“, u dva su poglavlja stihovi posvećeni pjesničkim uzorima i glumcima. Leskarac je pjesnik koji prihvaća izazov vezanog stiha i soneta, demonstrirajući majstorstvo pjesničkog izražavanja. 

Stevo Leskarac rođen je u Dubici 1963., a završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu s Nagradom vijeća Akademije za multimedijski diplomski rad. Jedno vrijeme živio je u SAD-u, a danas radi kao konzervator-restaurator rukopisa, knjiga i umjetnina na papiru u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Bavi se poezijom i izradom ekoskulptura reciklirajući plastične materijale. 

Svoju novu zbirku poezije „Biserje samoće“ Stevo Leskarac predstavit će u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u utorak 21. svibnja u 19.30. O knjizi će govoriti Ljerka Car Matutinović, a pjesme interpretiraju Jasna Bilušić i Sreten Mokrović. 

Centar za kulturu Trešnjevka | Putnička klasa: Osam čuda svijeta


U sklopu programa "Putnička klasa" održat će se peto po redu predavanje "Osam čuda svijeta", u četvrtak 23. travnja 2024. u 19 sati u Centru za kulturu Trešnjevka (Park Stara Trešnjevka 1). Ulaz je besplatan! Još u antičko doba grčki putnici načinili su popis 7 znamenitosti koje su smatrali izuzetnima i zadivljujućima. Ona uglavnom nisu izdržala izazovu vremena, no tijekom dvije tisuće godina čovječanstvo je stvorilo brojne nove građevine koje se mogu nazvati čudesnim djelima ljudskih ruku. Početkom našeg stoljeća pokrenuta je inicijativa za određivanje koje bi se od njih mogli nazvati “svjetskim čudima”. Stotinu milijuna ljudi uključilo se u inicijativu i glasovalo po svom izboru. Tako je dobiven popis 7 novih čuda svijeta. Naš gost i predavač Edo Toplak posjetio je svih sedam znamenitosti, kao i jedino preostalo čudo starog svijeta. U predavanju će prenijeti svoje doživljaje tih znamenitosti, opisati njihovu ideju i povijest, posebnosti i tajne, ali i dati brojne praktične savjete kako, kada i na koji način ih je najlakše i najbolje obići. Uz to, rangirat će ih prema svom osobnom doživljaju i iskustvima. 

Patrick Levaj | Slikovnica Blaženi Jakov Zadranin

Bez tradicije ne bi postojao neki narod, a narod pamti svoje junake i time dobiva svoj identitet. Zahvaljujući slikovnici Nikole Šimića Tonina narodno pamćenje postaje sad uprizoreno.


Priča o Blaženom Jakovu Zadraninu može se približiti na nekoliko razina: kao zanimljiv životopis jednog franjevca, kao naglašena empatija prema čovjeku u nevolji i kao povezanosti s prirodom koja ga približava sa svetim Franjom Asiškim. Slikovnica je namijenjena svim čitateljima bez obzira na dob. Lako je pamtljiva i sadrži svevremensku poruku. Kako se boriti s moćnijim neprijateljem? Zec je ranjen i okružen sa svih strana. Svaki čovjek je ranjen i okružen raznim oblicima moći. Na koga se mi oslanjamo kad nas zadesi smrtna opasnost na olujnom moru? Ne mislimo u tom trenutku na znanost, ideologiju, tehnologiju i umjetnu inteligenciju, koliko zazivamo Božju pomoć. Kršćanstvo je otkrilo dušu u čovjeku, a prije toga su postojali nemilosrdni odnosi moći. Sidro se dakle baca na mjesto gdje će brod, čovjek ili zec imati mir i utočište.

Zadrani mogu biti ponosni da su u svome gradu u 15. stoljeću imali franjevca Jakova Blaženog. On je živi svjedok kršćanskog nauka i zaslužuje slikovnicu jer ćemo mu se time zahvaliti. Neka nam duhovni junaci hrvatskog naroda ostanu što duže u pamćenju!

Polemika u Društvu hrvatskih književnika o književnim radionicama

U utorak, 21. svibnja u 18 sati u prostorijama DHK održat će se tribina „Klasici nisu izrasli iz radionica kreativnoga pisanja. Pa čemu služe danas?“

Ovo je još jedna polemika u sklopu sve popularnijih tribina DHK „Bez cenzure“, na kojima se propituju razni suvremeni fenomeni na književnoj sceni, a u raspravu se uključuje i publika.

Na tribini sudjeluju Miroslav Mićanović, Kristijan Vujičić i Dubravka Brezak Stamać, a urednica i voditeljica je Lada Žigo Španić.

Jadranka Göttlicher | Preko mosta

Zazelenjela se dolina iz koje tamo daleko
rastu crne planine, neznane planine
i još se čuje hladno disanje pašnjaka…

Uplela sam crvene vrpce u pletenice
i sva bijela čekam svoje svatove:
on u zelenom, dugog koraka - zataknuo
crvenu rutvicu za šešir i širi ruke…

Valja meni preko mosta
tamo gdje pršte hladni potoci
i raste crvena djetelina!

Ako most se sruši
odnijet će me rijeka
ondje gdje
mojih više nema…

Jadranka Göttlicher | Kraj

„Zderi s nje tu haljinu!“

„Kurva švapska!“ - čula sam bijesne glasove oko sebe i zveket škara. Rezali su mi kosu. Sjedila sam zavezanih ruku na leđima i čvrsto žmirila. Moji su me čuperci bockali po ramenima i krilu. Nisam se micala da me ne porežu. Bilo mi je svejedno kako izgledam. Činilo mi se da tako nepomična, sklopljenih očiju, ne sudjelujem u sceni. A bila sam glavni lik. Dreku sam pokušavala ne prevoditi u riječi. Ne znam što slijedi u nizu: šišanje, razgolićenje, silovanje… Možda me i ubiju. Tupa sam i jedva da osjećam strah. Prije bih rekla da osjećam prkos. Možda to i vidi ta gomila.

Odvukli su me grubo u moj stan na prvome katu i bacili na krevet zavezanih nogu. Nakon nasumičnih strijeljanja koje sam vidjela, nisam očekivala ništa dobro. U mojoj glavi nije bilo ničeg što bi se moglo zvati mislima ili rečenicama. Ne znam koliko sam dugo ležala tako polusvjesna, možda cijeli dan i noć. A onda mi u sjećanje uđe slika Ericha. Vidim ga zavezanog i poniženog. Je li uopće živ? Mogao se na vrijeme povući sa svojom jedinicom, kako se davno povukao moj muž s izbjeglicama. Erich je ostao. Zbog mene. Moj muž nije. Rekao je da će mi se javiti sa slobodnog teritorija. Da je tamo korisniji. Nikad se nije javio. Ponekad sam mislila da je mrtav. To mi je bilo lakše prihvatiti negoli nejavljanje. Nisam htjela ostaviti staru mamu i poći s njim. Njega je taj izbor razljutio. Volio je biti prvi.

nedjelja, 19. svibnja 2024.

Eugen Babić | Ordeni za poraze

Umjetnost je uglađeni način da se pokuša izbjeći samoća. Samoća u svojim greškama i samoća u svojoj boli. Svaka pjesma koju pišemo pokušaj je tuge da izađe na svijetlo dana i prestane biti okovana našim grudima. Svaka priča koju je netko sročio bila je jedna lekcija za koju nismo htjeli da ju i drugi moraju platiti, kad je već netko tako skupo platio.

Nije li olakšavajuće vidjeti da je još netko prolazio stazom koja je i naša i da je više stvari na ovome svijetu po kojima smo si slični, nego po kojima se razlikujemo. Nije sramota biti čovjek u vremenu koje je zaboravilo osjećati i sve je neka računica i koristoljublje na kraće ili duže staze. Nije sramota reći nekome 'ja ovo više ne mogu izdržati, neka moji stihovi govore za mene, neka poteče rijeka riječi koja će olakšati moju dušu'.

Sramota je nijekati čovjeka u sebi i u drugome, ne dopustiti nježan dodir koje stvaralaštvo ima za sve nas. Možda je budalasto stavljati svoje slabosti kao svježe jetrice pred hijene, ali još je veća glupost lomiti se iznutra i ne pustiti ni glasa. Ne dijele se ordeni za stvari koje smo pretrpjeli, a šutili smo. Tako se samo sporo ubijaju oni najbolji među nama, koji se često nemaju kome obratiti.

subota, 18. svibnja 2024.

Miljenka Koštro | Igra skrivača

Zna li itko gdje skrio je se
Taj vrli vjetar bez adrese
I one davne proljetne kiše
Gdje li se od znatiželjnih očiju skriše
I sunce se valja umorno, sneno
Kao da je od bujanja mraka uplašeno
Zaboravljen ja zidar riječi, pjesnik
Što davno je o suncu, vjetru i kiši pisao
Kao prvi proljetni vjesnik
Čarolijom riječi je strasno disao
Usput prosipao rime
U zanosu zameo ih vihor zime
U drhtaju jeseni vuku se polumrtve sjene
Od života i od smrti uplašene
U igri skrivača pravila nema
U svakoj zimi malo proljeća ima

Otvorenje izložbe | Koliko stvarnosti stane u bajku: Želimir Hercigonja u slikovnici

Galerija Prozori

Knjižnica S. S. Kranjčevića, Zapoljska 1, Zagreb

ponedjeljak, 20. 5. u 18 sati

Sudjeluju: Ivana Guljašević Kuman, Marsela Hajdinjak, Dražen Jerabek, Vjekoslav Vojo Radoičić, Sanja Rešček Ramljak, Manuela Vladić-Maštruko

Autorica izložbe: Anda Bukvić Pažin
Kustosice: Anda Bukvić Pažin i Petra Dolanjski Harni
Dizajn: Barbara Bjeliš - Studio Kanu

Bajke pokrivaju cjelinu svijeta i ljudskih odnosa, ali svode ih na formule. Funkcioniraju stoga na nekoj općenitoj, na osnovne pojmove svedenoj razini. Želimir Hercigonja pisao je priče koje slijede mnoge motive i većinu obrazaca klasičnih bajki, ali u njima se nazire i osjeća nešto što su kritičari nazvali „postmodernističkim pukotinama“: linije duž kojih prosijava ono današnje i svakodnevno. To su mjesta koja sam pokušala izvući na svjetlo – odnosno na prozore – u ilustraciji, i u tekstu. Čitajući stalno iznova, kombinirajući tekst sa slikom, i puštajući čak i podsvijest da radi kad više nisam znala što istaknuti, osvijetliti, uvijek sam se na kraju vraćala na suptilnosti, male stvari bez kojih se ne kreće ni na bajkovito, ni na stvarno putovanje.

Ivan Babić | Sjeme

gosparu Luku Paljetku
 
Kamo ćeš Luko, sada usred plime,
sad kada nema nekog plićeg gaza?
Proljet se nije otrgla od zime,
posvuda nemir, ratova ekstaza.
 
Kamo poeto, zar te nešto zove,
otac parketar il' majčina suza,
možda sirene s karakine prove,
il' možda lijera dubrovačkih muza?
 
Kamo gosparu, Vergilije s Gruža?
Stiks neka teče i raj neka čeka.
Željni smo tvojih lijeposti i ruža
iz tajnog vrta stihova i smreka.
 
Možda si snio Tonkove sonete,
il' Danijela što rešeta riječi,
Jakšine ljestve za visine svete,
il' Vesnin trubač Grohotama ječi?
 
Uzalud pitam. Lađar je u sjeni,
zrikavci zriču povečerje suncu,
oblaci mirni, a more se pjeni,
napetosti luk sad je na vrhuncu.
Vjeruj, gosparu - čujem, mrmlja vrijeme,
- nek' samo trune, ploda dat će sjeme.

Natječaj za izlaganje u Galeriji Kupola u 2025. godini

Galerija Kupola raspisuje natječaj za izlaganje u 2025. godini. Natječaj je namijenjen umjetnicima koji djeluju u području slikarstva, ilustracije, grafike, fotografije i grafičkog dizajna. Galerija Kupola usmjerena je prema mlađim, neafirmiranim umjetnicima, kao i onima s dužim profesionalnim djelovanjem, a cilj joj je pružiti potporu umjetnicima u razvoju njihove umjetničke prakse te općenito promovirati područje suvremenog vizualnog stvaralaštva.
Natječaj se sastoji od dva dijela:

  1. Prijave za Program predstavljanja hrvatskih ilustratora 2025.
  2. Prijave za redovan program izlaganja u Galeriji Kupola 2025.
 
Prijave trebaju sadržavati:
  • ime, prezime i kontakt (broj telefona i e-adresu) autora/ice (ili skupine autora)
  • životopis autora/ice
  • informacije o umjetničkom radu: naziv, koncept i opis (do 300 riječi)
  • vizualni materijal.

U prijavi je obvezno istaknuti za koji se program autor/ica prijavljuje.
Natječaj je otvoren od 17. svibnja 2024., a rok za predaju prijava je 12. lipnja 2024. godine.

Dario Samardžija | Ja osuđenik

Ta patina s moga lica
krije tugu ukosnica
preplanule kose njene.

Svak je ima mjesto mene,
pa je vjenča krunicom od zlata.

Nije meni do takvog zanata!
Ma ni vraški pobjeći ne mogu
od tog traga njenih nogu.

Jer krik se rađa, krik umire, krik ostaje…
A moja duša za njim plovi.

I krvno meso stić' će sokolovi.

četvrtak, 16. svibnja 2024.

Branka Blažinčić | Moja majka

Moja je majka bila samozatajna žena, kao i milioni majki u svijetu, u prošlosti,sadašnjosti... U 44.god.života rodila je mene, na zaprepaštenje "ćudorednih" ljudi.. no to je nije sprečavalo da me ponosno pokazuje čitavom svijetu. Moja je majka imala 6.raz.o.š. /to je u njeno doba bilo normalno/, ali to je nije smetalo da računa najbrže i najtočnije od bilo kojeg trgovca.

U blizini našeg mjesta stanovanja postojala je mesnica "Kod Franceka", /meso je uistinu bilo meso,a ne odmrznuta smrzotina/.. Tu se često odvijao ritual.. "Gospon Francek dajte mi komad onog lepog goveđeg flama za juhicu". Gospon Francek bio je mrzovoljan mesar malo podužih sijedih brkova, koji je u sekundi nabacio komad željenog flama na vagu uz odgovarajuću cifru. "Ma dajte gospon Francek, pa još se kazaljka na vagi nije zaustavila, malo ste se zabunili u računici".. naravno, bila je u pravu.

Često sam odlazila s njom na tržnicu Dolac, gdje se obožavala cjenkati s kumicama.. ma nije to bilo najbitnije, najbitniji su bili razgovori o kvaliteti voća i povrća, pa se onda prešlo na druge životne situacije.. to je bio "socijalni život" moje majke.

Rijetko sam viđala suze na njenom licu, pa mi je bilo neobjašnjivo zašto je bila tužna dok je moja prva školska ocjena bila dvojka.. bila sam šestogodišnja djevojčica nezrela za školu.. ali sve se to ubrzo promijenilo. Dok je čitanje lektire postala obaveza, razvila je pravu strategiju da zavolim čitanje.. nakon toga nikada više nisam ispuštala knjige iz ruku.. postale su najveća ljubav moga života.. nikada nisam otkrila tajnu kojom je unijela tu radost u mene.

No, i sama je voljela čitati.. u jednoj je ruci držala Zagorkinu "Gordanu" koja je izlazila u tjednim nastavcima, a drugom virtuozno pekla palačinke.. trebalo je stalno hraniti mnogobrojnu obitelj. Raspolažem s još bezbroj slika moga djetinjstva i moje mladosti, a iz svih viri SUNCE.. to me moja majka grijala i kada sam bila daleko od nje.

Moja je majka umrla neznajući zbog bolesti tko sam ja.. ali ja sam ZNALA tko je ona.

HVALA ti majko što si me izabrala za svoje dijete!

Mario Kovač | Dan kad je umro dobar čovjek

Bog je rastavio zemlju od neba
U šest sati ujutro
Plahte još bijahu tople
Mazali su med i maslac na kruh
Ceste pune mravi na putu za mravinjak
Golubovi u potrazi za doručkom
U zrcalima zatvorenih trgovina
Noćna mora rotirajućih svjetala
On je unutra i strah je unutra
I strah je tamo oduvijek
Mutni šalteri i neplaćeni računi
Sedam školskih sati i zvono
Strojevi u punom pogonu
Sunce u zenitu
Sendvič i cigareta i psovka
Kap po kap morfija
Smrad čistih podova
Mala soba u velikim očima
Zemlja opet za nebom čezne
Da tminu u agoniji rodi
Večera na stolu
Harlekin na ekranu
Plahte gladne toplih tijela
Strah je još uvijek tamo
Strah je sve što će biti
Ravna linija
Klonuli kapci
Zvijezde vrisnuše nijemo
Nitko nije znao

Natječaj za logotip manifestacije Mjesec hrvatske knjige

Natječaj za dizajn logotipa nacionalne manifestacije Mjesec hrvatske knjige otvoren je od 15. svibnja do 12. lipnja 2024. godine.

Mjesec hrvatske knjige nacionalna je manifestacija koju od 1995. godine po odluci Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske organiziraju Knjižnice grada Zagreba. Traje od 15. listopada do 15. studenoga i u tom periodu raznovrsnim i mnogobrojnim programima ukazuje na važnost knjige, promiče kulturu čitanja i pisanja te naglašava ulogu knjižnica (kao vodećih sudionika) kao obrazovnih, informacijskih i kulturnih središta te mjesta podrške osobnom razvoju i napretku, ali i podiže svijest o važnosti vrednovanja, njegovanja i promocije vlastite književne baštine. Skraćeni naziv manifestacije je MHK.

Više informacija o manifestaciji nalazi se na mrežnoj stranici www.mhk.hr.

17. Festival dječje knjige - Monte Librić | 'Mitološka bića Istre'

Ovogodišnji 17. Festival dječje knjige - Monte Librić s temom 'Mitološka bića Istre' održat će se od 20. do 26. svibnja u pulskoj Zajednici Talijana Circolo. Uz književne programe i kreativne radionice te bogat prodajni dio, bit će i pozornica za brojne glazbene, kazališne i likovne programe. 
 
vrijeme: 20.05.2024. - 26.05.2024.
mjesto: Pula

„Tradicionalno, kako bi najmlađoj publici približili čitanje i svijet knjige, Librić povezuje književnost s različitim oblicima umjetnosti te je i ove godine pomno oblikovan bogat program u kojem se djeci predstavljaju glumci, performeri, plesači, likovni umjetnici, ilustratori, glazbenici… Na pozornici Librića ugostit ćemo u Librofoniji i Librić teatrinu sedam koncerata, koncertnih priča i predstava, a kako su pripovijedali naši stari moći će se doživjeti u programu Storytelling. Uz to, u našoj Galerijici već prvog dana 17. Librića u ponedjeljak 20. svibnja u 17 sati otvorit ćemo izložbu „Mitološka bića Istre“ s radovima učenika Osnovne škole Tone Peruška, najavljuje Slavica Ćurković direktorica Monte Librića.

srijeda, 15. svibnja 2024.

Otvorenje izložbe | Zagrebački velesajam 1956.-1961.

Zagrebački velesajam, 1959.
Galerija Modulor Centra za kulturu Trešnjevka u utorak, 21. svibnja 2024., u 19 sati otvara izložbu  “Zagrebački velesajam 1956.-1961.” autorica Lane Lovrenčić (Institut za povijest umjetnosti) i Sonje Leboš (Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja). Izložba je besplatna, a može se posjetiti do 6. lipnja 2024. u galeriji Modulor (Park Stara Trešnjevka 1, Zagreb).

Izložba daje smjernice za proučavanje društvenog, privrednog, (geo)političkog i prostornog doprinosa Zagrebačkog velesajma razvoju jednog socijalističkog grada, a time i (socijalističkog) svijeta. Zagrebački velesajam locus je snažnog odraza globalnih dinamika koje su se na njemu ogledale u vrijeme zaoštravanja politika Hladnog rata, kao rezultata podjele svijeta nakon 2. svjetskog rata na dva ideološka pola, kapitalistički i socijalistički. S druge strane, Zagrebački velesajam povezivao je te polove kroz sveprisutni konzumerizam i nadmetanje u tehnološkom napretku, što je podrazumijevalo i omogućavalo ekstrakciju prirodnih resursa u dotada neviđenim razmjerima. Ova izložba, prva u nizu izložbi koje ćemo posvetiti Zagrebačkom velesajmu, bavi se razdobljem od njegove inauguracije na desnoj obali Save do 1961. godine, koja donosi formaliziranje Pokreta nesvrstanih, privrednu stagnaciju, dok se u lokalnom kontekstu formiraju obrisi Novog južnog Zagreba.
Lana Lovrenčić i Sonja Leboš

Produkcija: Centar za kulturu Trešnjevka – Galerija „Modulor“, Institut za povijest umjetnosti (IPU), Udruga za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja (UIII), u suradnji s Centrom za kulturu Novi Zagreb

Izložba je organizirana u okviru UIII projekata „Geometrije (od)rasta“ i „Prostori Novog Zagreba 1: Zagrebački velesajam“.

Podrška: Grad Zagreb – ured za kulturu i civilno društvo, Ministarstvo kulture i medija RH.

Izložba je dio istraživačkog projekta Instituta za povijest umjetnosti FEMO – Fenomeni hrvatskoga umjetničkog moderniteta.

Interne istraživačke projekte financira Europska unija – NextGenerationEU iz sredstava osiguranih u Nacionalnom planu oporavka i otpornosti 2021.–2026. (NPOO).

Rad Udruge za interdisciplinarna i interkulturalna istraživanja institucionalno podržava Zaklada „Kultura nova“.

Gradska knjižnica Kaštela | Iz babinoga baula

Gradska knjižnica Kaštela upućuje poziv svima zainteresiranima da u starim škrinjama, baulima i ormarima pronađu kukičane miljetiće, stolnjake i ostale rukotvorine svojih baka i prabaka te da ih donesu u Gradsku knjižnicu Kaštela.

 

Sve pristigle rukotvorine bit će predstavljene u virtualnoj izložbi, dok će dio odabranih radova biti predstavljen na izložbi koju će GKK organizirati početkom lipnja.

 

Prilikom donošenja miljetića, stolnjaka i ostalih rukotvorina Vaših baka i prabaka, molimo Vas da navedete ime i prezime bake koja je rukotvorinu iskukičala, a bilo bi poželjno priložiti i fotografiju te ukratko ispričati priču o bakinom životu ili navesti neko sjećanje, odnosno uspomenu na baku koja je miljetić izradila.

 

"Kukičani miljetići su sve donedavno bili dio naše svakodnevnice i nalazili su se u svim našim domovima na televizorima, ormarima i komodama. Većina nas se još uvijek sjeća naših baka koje su u dvorištima ispred kuća u hladu pod odrinom ili u zimskim večerima  pokraj "špakera na drva" s izboranim rukama kukičale miljetiće koje su spremale kćerima i unukama za dotu. U svaki bakin miljetić je bilo utkano puno ljubavi i truda, i eto, zahvaljujući Rim Tim Tagi Dim trenutku i izvrsnom promotoru hrvatske kulturne baštine i naše Hrvatske, Marku Purišiću (Baby Lasagna) napokon je došlo vrijeme da svo to nepravedno zapostavljeno umijeće naših majki, baka i prabaka ugleda svjetlo dana na najbolji mogući način – na izložbi rukotvorina Iz babinoga (kaštelanskoga) baula. Pronađite ovo davno zaboravljeno blago koje ste spremili u ormare te javnim predstavljanjem rukotvorina svojih majki, baka i prabaka dajte svoj obol u očuvanju kaštelanske baštine i tradicije kako bi i današnje generacije mogle osjetiti i vidjeti kolika je količina ljubavi, osjećaja, kreativnosti i  prošlosti sačuvana u kukičanim miljetićima naših baka".

 

Rukotvorine možete osobno donijeti do srijede 22. svibnja 2024. u Gradsku knjižnicu Kaštela u Kaštel Sućurcu (Trg palih za domovinu 1) ili miljetiće možete fotografirati u kvalitetnoj rezoluciji i fotografiju poslati na e-mail adresu natjecajkastela@gmail.com  zajedno s fotografijom majke, bake ili prabake koja je rukotvorinu izradila i ukratko napisanim sjećanjem koje Vas povezuje s rukotvorinom koju ste odlučili izložiti na izložbi Iz babinoga baula.

 

Nakon završetka izložbe sve rukotvorine bit će vraćene vlasnicima, dok će svi pristigli i izloženi radovi zajedno s fotografijama i sjećanjima na autorice radova biti tiskani u brošuri pod naslovom Iz babinoga (kaštelanskoga) baula.

 

Više informacija na 021 226 001.

Bridge Hopkins | Bila je posebna

Bila je posebna,
Od drugih drukčija,
Moja je ljubav bila na najčudnijim mjestima:

Nije bila u kupljenom cvijeću,
Bila je u ružama što sam rukom trgao,
Nije bila u riječima poput “volim te”,
Bila je u riječima poput “puštam te”,
Nije bila u spavanju zajedno,
Bila je u gledanju kako ona spava.

Bila je velika u lijepim trenucima,
Bila je veća u nedaćama,
Bila je najveća, kad sam ju trebao pustiti.

Paola Crnjac | Moja mama

učenici 1.c
OŠ "Dobriša Cesarić"
Požega
Kao i svakom djetetu, meni je moja mama najljepša i najbolja na cijelom svijetu. Lice joj je uvijek vedro i nasmijano. Ima dugu plavu kosu i lijepe plave oči koje sjaje kao najljepši dragulji. Puna je ljubavi, nježnosti, dobrote...


Ima duge nježne prste kojima me miluje, a kad sam bolesna bdije pokraj mog kreveta.

Velika mi je podrška u životu, a i najiskrenija prijateljica. Sretna sam kad vidim osmijeh i radost na njenom licu. Raduje se svakom mom uspjehu u školi, sretna je kad sam i ja sretna.

Volim mamine rođendanske torte, kolače, svaki cvijet koji posadi. Volim naše duge razgovore i šetnje.

Ona kaže da sam joj ja „najveća sreća u životu”. Jako je dobra prema meni. Ona je moj ponos i moja sreća. Naša povezanost nikad neće prestati

Volim te mama, najviše na svijetu!

Sretan ti rođendan i Majčin dan!

utorak, 14. svibnja 2024.

Branka Blažinčić | Ulica

to nije ulica
mojih mirisa
budi me jutrom
buka građevinskih strojeva
neki beton
raste u visinu
ukroćen
snažnim muškim rukama
u kalupe
dvije dizalice
nadvile su se
nad živote
budućih stanara
da li kao zaštita ili prijetnja
to još nisam otkrila
prolazim i pitam
umorne neznance
kako ste
a oni samo
ne razumem
i sigurna sam
da niti njima
ovo nije ulica
njihovih mirisa
i da su zalutali
na tuđe prostore
poput mene

Bridge Hopkins | Sonet zanosa

Gledajuć' zvijezde na nebu sjajne
Anđela se ja, vile sjetim.
Brzinom munje tada pisat' stanem
Rime što nosim u sebi.

Ime Glasnika, Majke ona nosi,
Evanđelje su ćud joj i stas.
Lahor želim bit' u njezinoj kosi,
Liječi sve taj zvonki glas.

Afrodita se skriti pred njom može;
Meke ruke, oči te bajne,
Al' i predivan osmijeh, moj Bože!

Riječi su ove njoj dobro znane,
Iskočit ću ipak iz kože,
Ako sazna za osjećaje tajne...

Vlasta Marušić | Partenca

Zvono je kampanalo i brecalo tužnu melodiju u molu. Pipe je pogledavao na svoj ručni sat pitajući se:

Ki je opet umrl? Pokoj vječni daruj mu Gospodine“, prekriživši se požuri put crkve da odmah sazna čija je duša otputovala na onaj svijet.

Ča je, ki je ov put partil?“, zapita Frana koji je kampanal - brecal.

Bepića je noćas prehitilo“, započne Frane pa nastavi, „govori se da je neke vele šoldi proćardal, a njegov kompanjon, misteriozo signor Cocolo Trieštin je nestal' ko' da ga je more progutalo. Bepića je diboto kolpalo.”

„Isuse blagi i Marijo, majko Božja!“, uzdahnuo je prestrašeno Pipe, „ča je to došlo na ovaj svit?“ i opet se prekrižio. „A, brižna Mare, gren ju odmah vizitat i pomolit se šnjon za dušu pokojnog.“