I javorima
I mladim bagremima
Među stoljetnim hrastovima
Među topolama
I jablanima visokim
Lik tvoj ja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš
A ti…ispod kamena
Tvrdoga…snivaš…
Među slavujima
I golubovima
Među sokolovima
I paunovima
Među labudovima
I galebovima
Krila tvoja tražim…
Pa lažem si…možda se skrivaš
O nama
petak, 26. srpnja 2024.
Marica Erdeg | Među brezama
Božica Jelušić | Prolazim
četvrtak, 25. srpnja 2024.
Lucijana Živković | Dara i darivanje
Moj je prijatelj pričao najbolje priče. Cizelirao ih je poput majstora, odgađajući iz rečenice u rečenicu razrješenje kako bi nama slušačima stvorio što veću napetost u iščekivanju završetka. Nazvat ćemo ga Luka i reći da su mnogi voljeli biti u njegovu društvu. Odakle mu taj interes i talent za pričanje - nikada nije objasnio. Iako nije bio bog zna kako obrazovan, u pričanju je bio vrlo rječit i uvjerljiv.
Dok bi pričao, najčešće u povećemu društvu, toliko se uživio u priču da bi i njegovo tijelo svoje pokrete usklađivalo s tonom, tempom ili emocijama u njoj. Gestikuliralo bi, drhtalo, vrtjelo se, mahalo rukama, a licem su mu prolazile grimase, da bi na kraju pričanja, kao posustala mašina, klonulo uz jedno duboko - ah! Sve manifestacije iznenađenja, sreće, čuđenja ili tuge koje bi njegova priča izazvala, proživljavao je i on s nama kao da je slušatelj, a ne narator.
Najviše je obožavao bizarne sadržaje za koje nismo bili sigurni jesu li ili nisu istiniti. Naime, gotovo uvijek bili su na rubu mogućeg; dok nas je on uvjeravao da nam nikako ne bi lagao. Možemo biti sigurni da je priča originalna, a ja sam se sjetio da je sam Voltaire rekao da je originalnost samo vješta imitacija.
Marica Erdeg | Ugasite sva svijetla
srijeda, 24. srpnja 2024.
Petar Jenjić | Čujem
Čuo sam pjesmu iznad neba,
zamjetljiv stih u altu pjeva,
ali dođe bol pa zašuti
munja što sjeva, sjeva, sjeva.
Izbjegavši taj zvuk tišine
stao je pjesnik da ga traži,
izgubljeni ton opet pušten
da druge draži, draži, draži.
Odjednom vrisnu riječi moje:
"Nikada nitko neće proći
stazom ovom. I osim tebe
u san mi doći, doći, doći."
Marica Erdeg | Tišina u meni
Nešto je divlje
U njoj i u meni
Nešto čak lijepo
Kada smo zajedno
Nešto je tužno
Kad’ me iz sna budi
I ne pita me…
Sama o svem’ sudi…
Tek osedla me
Kao konja vrana
I drži uzde da
Pobjegla ne bih
I u kas tjera tijelo
Izmučeno…
Odmora ne da
Ni za bijelog’ dana…
Lorena Vojtić | Aktualno
Budiš bijes,
iz komora
strahova...
Zar si tako,
nisko pao?
Ne uživaš u
blagodatima.
Gradiš
most...
Između
inata i
prkosa.
Kakva te -
iscrpljenost
zaposjeda?
Je li to
još neka,
varijacija
laganja?
S tobom...
Utvaranjima,
nikada kraja.
utorak, 23. srpnja 2024.
Katarina Budić | Oluja
Konje smo sklonili pod hrastove i pokrili ponjavama, a mi se šćućurili ispod kola natovarenih suhim sijenom. Bilo je to kao neka igra skrivača i ja sam je s oduševljenjem, bez uobičajenog zapitkivanja, prihvatila. Kad je baka počela plakati i jukati: „Sve će nam smlavit, što već ne pucaju?“, shvatila sam da se događa nešto ozbiljno. Otac je promrsio:“ Nemaju više raketa.“, a majka dometnula: „Imaju za neke druge.“ Ja nisam ništa rekla. Imala sam četiri godine i od cijelog razgovora shvatila sam da postoje i neki drugi koji će dobiti ono što mi nećemo. Moj svijet bio je dvorište, livada, polje, bašča, ljudi koji su zalazili k nama i mi k njima. One druge nisam poznavala, ali već tad sam saznala da nismo svi jednaki i poželjela biti među tim drugima za koje ima svega pa i protugradnih raketa. Oluja je došla s crnim oblacima, grmila, sijevala i istresla led po livadi, poljima pšenice i kukuruza, baščama i voćnjacima. Kolika je šteta nastala i jesu li nas obeštetili ne znam, ali pamtim bakin plač, očeve stisnute usnice i majčin drhtavi glas. Ja se nisam bojala oluje. Ne bojim se ni sad. Slušam grmljavinu i gledam munje kao nekakav odušak prirode jer znam da će proći. Bojim se oluja koje ne donose oblaci, grmljavine riječi i štete učinjene neznanjem, neradom, nerazumijevanjem, mržnjom i nepravdom. Svoju si dječju želju nisam ispunila. Nisam među onima drugima za koje svega ima jer su to što jesu. Ostala sam na svojoj strani, nikome dužna, šćućurena u zaklonu uspomena s mirisom sijena u nosnicama prkoseći olujama koje me pokušavaju smlaviti.
Petar Jenjić | Krila
Sastavi me u komadiće,
otjeraj me u zagrljaj svoj,
otpjevaj mi pjesmu tišine,
blistava krila idu u boj.
Ispravi me u krivinu dna,
otprati mi sjenu iz mraka,
udahni me plitko iz pluća,
blistava krila su bez zraka.
Naslikaj me sada u plavo,
odsviraj me u ritmu kiše,
izgradi most do mojih misli,
blistavih krila nema više.
Lorena Vojtić | Voljeti
Pojavio se
ljubljeni...
Iznova,
ustrajno.
Bogom
spojeni.
Upoznajemo
ljubav i strast.
Utoliko -
posvećeni.
Spajamo
tijela kao
bogovi.
Iako nailazimo
na nepoželjne
komentare...
Nitko nas
ne može
rastaviti.
ponedjeljak, 22. srpnja 2024.
Kitana Žižić | Pijana posla
Prvi put u životu sanjala je san koji ju je izmrcvario. Probudila se unezvjerena, natopljena znojem iako je bablje ljeto već zaboravljeno nakon što su se neuobičajeno dugotrajne i obilne kiše izlile nad Šibenikom. „Hm, što li sam to sanjala?“ - polako je otvarala oči i naprezala misli u strahu da joj ne pobjegne sjećanje na san. To joj se često događalo ako bi nakon buđenja naglo ustala. Nikakav napor da sakupi krhotine sna i složi ga u priču tada ne bi davao rezultate.
Ovaj ga je put uspjela sačuvati i dok ga je u glavi premotavala slutila je da nosi poruku. Slutila je da ono što joj poručuje nije nimalo ohrabrujuće. Je li ga bila u stanju dešifrirati? Je li to uopće željela? Mislim da nije. Kad mi ga je ispričala godinama poslije dok je proživljavala neočekivanu, tešku i nezasluženu kušnju, dodatno opterećenu tužbom dviju kćeri pokojnog muža - bila sam zatečena tako jasnom porukom njoj blagonaklonog, upozoravajućeg sna. Za nju je ostao nepoznanica.
Ruke je stavila pod glavu, glavu na jastuk, nije joj se više spavalo. A ni ustajalo. Dan se polako razdanjivao a nju je još bunovnu, snenu - ponovno i ponovno neugodno uzdrmao zaglušni tresak iz sna; opetovani tresak masivnih drvenih hrastovih vrata. Kad sklopi oči i pokuša zamisliti šljunčanu plažu iz nekih drugih snova, opet otvara kapiju velebne vile, korača stazicom uokvirenom grmovima mirisnih ruža koje joj draškaju nosnice, a na otvorenim vratima već je čeka gospodski sluga, i… ponovi se strašan tresak zalupljenih vrata.
Eđidija Baldini | Proljeće
Kad je prve znake
proljeće dalo
pčelica mala
na vrata košnice stala.
U zraku se osjeća
već miris proljeća
te hitro kreće
u potragu cvijeća.
Visibaba i jaglac
već odavno tu su
al eto ljubičica,
tratinčica i potočnica.
Izbor je velik
koliko i boja zumbula,
a narcisi glavama mašu
dođi k nama na pašu.
Lorena Vojtić | On
čvrsto
zaspati.
U raljama
ljubavi...
Buditi se -
uz užarene
poljupce.
Snivati
pored
nagog.
Njega...
Začudo,
moji su
snovi...
Ubrzo.
Postali
ugodna
java...
Iz koje se
neću trgnuti.
Ni do -
zadnjeg
udisaja...
nedjelja, 21. srpnja 2024.
Eđidija Baldini | Visibaba
u vrtu mome
prije proljeća
procvala.
Ujutro joj se
haljinica širi,
ispod zelena
čipkica viri.
Popodne joj vjetrić
hladi listiće
i ona od zime
latice stišće.
Lorena Vojtić | Tron na dnu
Trenutno
nemaš...
Stamenite
argumente.
Dovoljno jake
figure u šahu.
Onemoćao si.
Gubiš kontrolu
nas sudbom...
Kao pantera.
Krećeš se -
zabranjenim
teritorijem.
Istražuješ sve
moje granice.
Suviše si
mi stran...
A ipak...
Tako znan.
Božica Jelušić | Karte u špilu
Zorica Antulov | Stara Kate
Suze su te napustile.
U postelji djetinjoj su
zaplakale pa usnule.
Poletjelo stara Kate
troje ptića othranjenih.
Jedno srce zatomljeno
ti je ostalo.
Bijelo rublje požutjelo.
Svod zvjezdani ugasnuo.
Davne želje otpisane.
Opustjeli dom.
Miljenka Koštro | U protoku vremena
pune dlanove proljetnog sunca sam upila
upila sam i materine riječi
Upitnici? Oni su ostali nad glavom i vitlaju kao zaluđeni vjetrovi
S pragova djetinjstva mirišem sjećanja
i ispisujem logične i maštom krojene stihove
još sam dijete razbijenih koljena sa sjedim vlasima u kosi
riječima pokušavam zidati mostove
upaliti fenjere, gasiti požare
Dok kazaljke uporno lome vrijeme
i ulijevaju ga u ponornice vječnosti
u protoku vremena rukama bih dohvatila mjesec
i prislonila ga bliže srcu
da osvijetlim zatamnjene riječi
Ne znam kada će svemoćni Sudac svirati kraj utakmice
umiriti moje tijelo, a duši dati krila
jer za let i proljetni ples je stvorena
subota, 20. srpnja 2024.
Lorena Vojtić | Diabolus
Krvarim
petljama
ponavljanja.
Beskonačnog
kruga, koji se
ne zatvara...
Upala sam -
u metež riječi.
Obećanja i
previranja...
Krivoga
početka.
Čak i s
mačem u
rukama...
Teško je,
iskobeljati
se iz pepela.
Onih tajnih,
bajnih laži.
Najljepših,
trenutaka
obmana...
Božica Jelušić | Sretan doživljaj kiše
petak, 19. srpnja 2024.
Eugen Babić | Ne bih mogao podnijeti
Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je jer se možda namećem, a ljudi su možda izabrali potisnuti dane koji ih bolno podsjećaju da postoji jedan bolji svijet, kada se skupa potrudimo. To su ljudi s kojima se moglo sve, bilo je dovoljno samo zaželjeti želju.
Imam nekoliko prijatelja kojima bih se htio javiti, ali me je sramota. Sramota me je prvi okrenuti broj da s druge strane me ne bi dočekala tišina, koju ne bih mogao podnijeti. Ovako je lakše, ja se sjećam, sjećate se i vi što smo sve zajedno radili i kome smo sve prkosili onako mladi. Neka na tome ostane dok netko ne skupi hrabrosti prvi okrenuti broj.
četvrtak, 18. srpnja 2024.
Eda Budić | Dido
Mohamed Walid Grine | Alžirski autor kratkih priča, prevoditelj, pjesnik i predavač
Objavljeni radovi:
- 2023. godine u Bugarskoj je objavljen moj prijevod s bugarskog na arapski zbirku pjesama bugarskog pjesnika Nikole Vapcarova "kino i drugi stihotvorenija" ("kino i druge pjesme"). Uskoro će biti objavljena svoju novu knjigu "El Moknin" (češljugar), zbirku pjesama na arapskom jeziku.
Lijepa melodija
Sjećam se te šetnje kroz šumu..
Lišće šuška pod nogama.
Jako mi se sviđa ova melodija.
The Bridge posvećen Bilosniću
Najnoviji broj časopisa za međunarodne književne veze Most / The Bridge 1-2/2024., kojega izdaje Društvo hrvatskih književnika, posvećen je književniku Tomislavu Marijanu Bilosniću.
Na 145 stranica na engleskom jeziku The Bridge donosi izbor iz Bilosnićeva pjesničkog opusa, te proznog i putopisnoga stvaralaštva, kao i Bilosnićev umjetnički portret i izabrane kritike hrvatskih i svjetskih uglednih kritičara, književnih teoretičara i izdavača.
The Bridge u prijevodu Romana Karlovića donosi više od sto Bilosnićevih pjesama na engleskom jeziku, i to iz njegovih zbirki Pred zavjesama (1974.), I društvo koje ostaje (1977.), Približavanje ptica (1980.), Znaci za uzbunu (1993.), Tigar (2004.), Odisejeve pjesme (2007.), Molitve ( (2009.), Kuća (2010.), Afrika (2011.), Ogledalo (2012.) i Odisej (2013.). Potom slijedi prinos u prijevodu Ane Janković, poglavlje Grey iz romana Listopad (2008.), i putopis Sjećanje na Alhambru iz putopisne knjige Put u Andaluziju (2023.).
O Bilosnićevoj poeziji pišu dr. sc. Davor Šalat (u prijevodu Ane Janković), te dr. sc. John Taylor, ugledni američki stručnjak za europsku poeziju, kao i Karl Kvitko američki izdavač koji je svojedobno objavio Bilosnićevu zbirku Tigar u Sjedinjenim Američkim Državama, a koja je naišla na izuzetnu recepciju u svijetu. Umjetnički portret TMB-ea (u prijevodu Maje Kukavice) potpisuje izv. prof. dr. Sanja Knežević.
Jozo Vulić | Sjećanja
Sjećanja na nju, sad mi na misli slijeću;
Ah, čak i da želim, prestati joj neću
Za ljubav, noću budan rime pisati.
Pjesmé o rastanku, sjene mirisati.
Pogled na njenu sliku uzbuđen pada.
Bože, bila je lijepa – bila je mlada!
Ona me ne vidje, ja mahnuh joj rukom...
Neka druga ruka tonula je strukom.
I vidjeh, s drugim draga zauvijek ode.
Sad samo sjećanja razgovore vode.
srijeda, 17. srpnja 2024.
Zorica Antulov | Cvijeće bezimeno
to skromno šumsko cvijeće što doziva me sneno?
Te vile zelene noći u plesu zatečene,
to biserje mjesečine tajnovito i skriveno?
Na koje se odziva ime taj dašak čistog života
što uskoro će šaptom ko pjena se raspasti?
Nad njim će procvasti zgrade čelikom okrunjene,
čarolija će nestat, gordi će zmaj tu rasti.
Kako se, kako zove to što ne poznaje vaze,
mliječno i mistično cvijeće, sitno, neoskvrnjeno,
što noćnu pozdravlja šumu dok život joj se gasi
i nestaje s njom za vječnost, tiho i bezimeno?
O kako se, kako se zove?
Jozo Vulić | Samoćo moja
Kao plamen topli u promrzla jutra,
Samoća nijema treperi u meni.
Tu molitvu svetu, svaki dan iznova,
Kao čardaš svira slavuj usamljeni.
O, siroče sreće! Grlimo se snažno
Sponama stisnutih i žilavih ruku.
O, samoćo moja, volimo se lažno.
Pustoš, pa kajanje, po nama se tuku.
Al' slatko se smijem čak i kada patim;
Kad te, premda mrzim, govorim da volim.
Mogu se u duši razdijelit' na dvoje
Režući si ranu. Zar da je i solim?
Klizeći ka vrhu trenutaka muke,
Samoća je gorka... Ali ja ne marim.
Takvo mi bogatstvo postaje još draže -
Sve ga više ima, što sporije starim.