Jasminka-Hržić Grubelić | Sretna

Odlazak

Svijet je sklisko, vrtoglavo i nepoznato mjesto. Osjećam se odvojeno od svog vlastitog tijela, moje ruke i noge više nisu moje.

- Kako se zovete, gospođo?- pitanje je banalno, uobičajeno. Pokušavam se predstaviti ali ne uspijevam. Usta su mi nepomična, nijema. Zaista želim odgovoriti, ali ne mogu. Koncentriram se na dovođenje zadovoljavajuće količine kisika u pluća. Šum u glavi postaje nesnosan.

- Kako se zovete, gospođo?- drži me za ramena dok ponavlja pitanje. Glas mu postaje blago paničan. 

Nemam pojma. Nemam pojma kako se zovem. I tko je ovaj čovjek? Zašto mi se unosi u lice? Čega se boji? Gdje sam, uostalom? Tko sam? I mene preplavljuje strah. 

Tko sam?

Svijet blijedi, pretvara se u zonu sumraka a zatim u noć. 

- Poštovanje, gospođo.- začuje se glas iz tmine. Iskrice svjetlosti materijaliziraju tvoju pojavu. Sjajiš. Zbunjena sam i dezorijentirana. 

- Idemo na putovanje-kažeš

Ti si Vodič, kažeš.

Putovanje 

Pravim se gluha. I nijema. Usmjeravam se na neko drugo mjesto, u neko drugo vrijeme. Gutam riječi koje mi naviru jer znam da je potpuno besmisleno upuštati se raspravu s tobom. Britkiji si i brži na jeziku od mene, u našim duelima ti si onaj koji odnosi pobjedu. Zato brojim do deset, stotinu, tisuću. Brojim toliko dugo da mi ponestaje brojki. Izbjegavam provokacije gledajući u vjetar koji protjeruje sunce iz mog vidokruga. Trudim se biti hladna prema tebi, prema sebi, prema nama.

Mogla bih ti reći da te više ne volim.

Mogla bih to zaista i osjeća ti ako je ne-ljubav nešto što se može nazvati osjećajem možda bi takva jedna izjava konačno stavila točku na ove besmislice koje mi traće energiju, vrijeme, život. A možda bi sve postalo još gore, jer bih lagala.

Mogla bih ti reći da te volim bez uvjeta.

Ali i to bi bila laž. Jer ja sam žena i tako mogu voljeti samo dijete, sve ostale ženske ljubavi su uvjetovane, htjele mi to ili ne. A znam da bi te samo takva ljubav zadovoljila. Zato sam tako ogorčena na tebe. Tražiš ono što ti ni po Bogu ni po ljudima ne pripada. 

Tvoj monolog gubi na snazi, jer nemaš partnera za svađu, ali znam sad si tek sad bijesan, ništa te ne može izludjeti kao moja šutnja. U tvojim očima kipe kapilare nabrekle od krvi. 

Mogla bih te udariti.

Mogao bi me udariti.

Tko zna, možda bi nam fizička bol donijela olakšanje. Preplavljuje me tuga. Počinjem plakati, naravno. Mrzim se kad plačem. Ne zato što se sramim svojih osjećaja. Stvar je potpuno estetske prirode. Ružna sam kad plačem. Nos mi pocrveni, kapci mi nabreknu, sva se zaslinim, usta mi se iskrive u odvratnu grimasu. Imala sam prijateljicu koja je bila beskrajno lijepa kad je plakala. Njene oči su postajale blistave a lice blago, sanjivo. Toliko sam željela biti kao ona da sam provodila sate pred ogledalom pokušavajući svladati vještinu lijepog plakanja. Nisam uspjela. I dalje sam ružna dok plačem. Jesam li tašta? Ili je u pitanju samo neka vrsta odsutnosti u kojoj sama sebe promatram sa strane? Kao da je život film u kojem revno glumim zadanu ulogu a ja sam glumica koja iz partera promatra svoje dovršeno djelo na velikom, bijelom projekcijskom platnu?

Kako bilo da bilo, ne sviđa mi se sadržaj ovog filma. 

Odlučujem otići.

- Idemo.-

Ti si Vodič, kažeš.

Preda mnom je šarena dječja slagalica. Silno me zanima što je na slici koju treba složiti. Trudim se, ne uspijevam. Slagalica ima previše sitnih dijelova. Polazi mi za rukom složiti tek okvir, samo zato što su rubni dijelovi ravni i oštri s jedne strane. Nerviram se. Kako složiti slagalicu bez predloška? Kako, kad nemam pojma što bi na slici trebalo biti?! U potpunom mraku, potpuno sama, suočena sam s bliještećim kvadratom iz čije utrobe nadire praznina.

Kad mi je teško, odem u šumu.

Zrak je topao, mirisan, sladak za disanje. Stabla su zdrava, visoka i pouzdana. Hodam bosa po mahovini koja je udobna kao lijep san. Žurim, jer me dozivaš.

- Mama! Mama!

- Tu sam! Ljubavi!

Skrivaš se iza povećeg debla i smiješ se. Smijem se i ja. Naš smijeh prolama se začaranom šumom našeg djetinjstva. Sreća je neopisiv, titrav osjećaj. 

- Dođi! – zovem te a ti trčiš prema meni raširenih ruku. Zagrljaj nam je snažan i čist.

- Gladna sam, mamice. – kažeš. Hranim te svježe ubranim voćem i napajam toplim majčinim mlijekom. Stišćeš se uz mene, ljubim ti čelo i pjevušim uspavanku.

Spavaš naslonjena na moja prsa. U traci sunca koja ti dodiruje obraz gledam čestice prašine koje te miluju. Mir se spustio na šumu, a ti se počinješ mijenjati.

Rasteš. Moje grudi stenju pod tvojom težinom. Ne mogu te više obujmiti rukama. Lice ti postaje grublje i ljepše istovremeno. Želim te zadržati u sigurnosti majčinog zagrljaja, ali ne mogu. Polako i sigurno kliziš mi iz ruku i budiš se. Tvoj pogled je svjež, bistar. Ustaješ, protežeš se mačkasto, baš onako kako to mlada žena čini.

-Moram ići.-kažeš.

-Da.- odgovaram, a umirem. Ti si moja djevojčica, nikome te ne dam, ne idi.

-Da.- kažem glasnije, čvršće. 

Ti se smiješiš, šalješ mi poljubac. I odlaziš. Na neko svoje putovanje.

Na šumu se spušta noć. Ponosna sam, stara, hladno mi je i bojim se tišine. Okvir opet bliješti u mraku i zjapi prazninom. 

Šuma je poznata ali ja sam ta koju se doziva u zagrljaj, ja sam ta koja trči, ja sam ta koja se hrani, spava, budi, smiješi se, šalje poljubac. Ja sam ta koja odlazi, potpuno predana putovanju, bez straha. 

Ti si Vodič, kažeš. Kako si smiješan s tim svojim predstavljanjem. Ponašaš se kao da si netko izvan mene, kao da to postoji. 

Smijem se. 

Okvir eksplodira u različite mogućnosti prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Svi su putevi prostrti, kroz sve zamislive i nezamislive dimenzije. Svjetlost je sveprisutna.

Povratak

- Kako se zovete, gospođo?- još uvijek me drži za ramena dok ponavlja pitanje. Glas mu je malo histeričan. Tu je i neka žena koja govori da me prestane tresti.

Muškarac se odmiče, a ona se naginje nad mene i utješno me gledajući kaže – Baš ste ružno pali, mogli ste se ubiti. Zaista ste imali sreće što ste promašili onu cijev koja strši iz skele… Mirujte. Hitna će doći brzo.-

Mirujem. Sretna.