Preživjeli su zimu pod snijegom, sitni i tužni;
Zabijeni u blato, smeđi koštunjičavci.
Ulaze im pod ljusku korjenčići i mravci,
Dok uho zemlje sluša pušu li vjetri južni.
Čudno je vani i tmurno: padaju meteori.
Potres prodrma naglo pospane kuće i biljke.
Nabode se crn oblak na pozlaćene šiljke,
Rastu strahovi gdje se crna rupa otvori.
A ljudi su ko voćke što rode samo za se.
Ponekad plod ispuste, gotovo nehotice.
Dozivamo ih noću, sagnuvši k travi lice,
Iznova čudeći se što nam se ne oglase.
Zrcala našu povijest prekroje i iskrive;
Alati oštri i tupi stari voćnjak pometu.
Lekciju o samoći orasi predaju svijetu,
I kao naši dragi, samo neki prežive.
28. veljače 2020.
Flora Green
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.