Idolatrija u zrelim godinama: nešto što mi izaziva trajnu nelagodu. Ne mogu shvatiti to pubertetsko ponašanje, ovisnost, uzdisanje, slinjenje, egzaltaciju, prepiranje, borbu za "povlašteni status", mudrijanje o idolovim osobinama, navikama, planovima, čak njegovo "ovlašteno zastupanje" u javnosti, temeljem imaginirane bliskosti. Dajte, ljudi i žene naročito! U psihologiji je poznat fenomen "nebeskog ljubavnika". Žene u menopauzi, u trenutku gubitka erotizma, dožive prozelitski prevrat, zaljube se u Više biće i u toj ljubavi plivaju ostatak zemaljske dionice. Ponekad svojoj sekti ostavljaju zemaljska dobra (ako je guru uspješan) a gotovo redovito zanemare "niža bića" u krvnom i ostalom srodstvu, zbog uzvišene emocije za nevidljive entitete.
Nemam tih sklonosti, nisam sljedbenik po karakteru i sve mi je to u rasponu od smiješnog do iritantnog. Zemaljski idoli, poput pjevača, glumaca, baletana, nogoritača, trenera i koučera, zvijezda pozornice, kraljeva burze, domoljubnih ikona i slično, svi su mi u istom košu, s oznakom NEVAŽNO. Tu i tamo, sa simpatijama pročitam neku biografiju ili učvrstim znanje o osobama dostojnim svoje sudbine , i tu priča završava. Uvijek imam na umu da bi se adoranti mijenjali za VANJSKI dio nečijega uspjeha, ali sve ono što stoji "iza" ne bi ni slučajno prihvatili. Usamljenost, tjeskobu, strahove, suicidalne porive, mržnju na život, neuspjele emotivne i obiteljske relacije, skrivenu boljeticu, fizičku manu,zabranjeno nagnuće, očaj, to nitko ne želi ni znati ni prihvatiti. Kao ni onu neprestanu, ubitačnu dilemu: "Voli li me itko samo zbog MENE SAME ili tek onoga, što stoji na mome imenu?".
Uglavnom, to kako rekoh "padanje u nesvijest" pred nečijim bogatstvom, sjajem, izgledom, domašajima,sportskom ili tehničkom obdarenošću ili tek zanatskom vještinom i intelektualnom pobudljivošću, ne vrijedi pišljiva boba. Blesavo je ko noć. Ostavlja dojam da ljudi nemaju vlastita života ni vlastitu osobnost, pa moraju "živjeti kroz druge", parazitirati kao bršljan na stablu i lišajevi na kori. Razumijem da smo u djetinjstvu skupljali salvete, marke, sličice, omote , razglednice, trivijalne sitnice, ali s nekom godinom, rekla, bih, to je djetinjstvo prošlo. Nitko vam nije rekao? E, pa ja vam kažem. Sliniti nad nečijim intelektualnim vlasništvom, recimo pjesmama, totalno je neukusno. Za razumnom, argumentiranom i diskretnom pohvalom svi žudimo i na njoj smo zahvalni. Ali na tom mahnitanju probuđenih i uzburkanim hormona, hvala sada, ubuduće i zauvijek. Give me a break.
Glineni se idoli raspadaju na prvom većem pljusku, kad provale egzistencijalne brige, kad omče stegnu vrat ili oružje ratnih huškača odsvira smrtonosnu mazurku pred vratima. Obožavateljski se kokošinjac razleti, perje frca na sve strane, a osoba koju nikada nitko od tangiranih nije izbliza poznavao niti o njenom pravom habitusu slutio, već se davno spasila i utekla, bilo u prostore vlastite umjetnosti, bilo u neko konkretno pribježište, znajući da ne može računati ni nakoga od onih koji ni svom postojanju nisu mogli dati smisao, svrhu ni spasonosni cilj.
29. 2. 2020.
GPV
Ilustracija: B. Jelušić: DJED I UNUK, sušena gkina, 2019, ARS BARNAGOR
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.