Kolumne

utorak, 23. srpnja 2019.

Siniša Maksimović | Marija je otišla u crnom šalu


Samo poneki list u knjigama, koje je voljela,
sjeća me, da tu je bila.

A s Gornjega grada i dalje puca vrijeme,
rijetki tramvaji škripe, padaju kiše.
Kestenje Marija, naše kestenje, Marija,
odnesoše dječaci i prže po trgovima.
I njihov miris se širi daleko.
Preko uzaludnih čekanja i bdjenja,
preko vremena i dana,
preko mene.

Dvije hladne stolice, malo kruha,
i iskidana paučina po kutovima.
I popodne kad zamiru tragovi,
beskonačno strpljiv pogled čekajući gosta.
A ja dolazim kao nikad dotad.
Mirišem na kosti i kiše,
prazniji od svojih ruku.
I dolazim prazniji za prošli dan,
i svjetliji za prošli dan.
Pa iznosimo toplu glad i sjedamo za stol.
Mnogo je nade za ovu noć.
Pokrila je ogledalo crnim šalom.
Mi smo zaboravljeni treni
što putuju kroz crne kobi.
Mi smo mahali vlakovima za sretan put,
premda karte nikad kupili nismo.

Šutiš, Marija!

Stavila je ruke na stol.
Dvije bjeline, dvije mrtve bjeline,
dvije bijele golubice.
I kada sam zatražio te mrtve bjeline,
kao sjen se digla, uzela crni šal,
i nestala u noći.

Nisam te kleo, Marija,
jer nemam hrabrosti sebe kleti.
Duga i vjetar, Marija, snom te u meni traže.
I ulica kojom si išla nema više ptica.
I zgrade i haustori, sve je crno i sivo,
kao da osim crnog nema ništa od tvog odlaska.
Vani očajem jesenjim koraci cvile.

Kamo ćeš, Marija?

Jesen je!

Teško ćeš doznati magle
što dovijeka skrivaju sjaj dubina,
i meke tišine što klize,
iz mraka, ranjenog srca.


Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.