Rozalija Marija Vrcek | Odlazak

Sad mogu napokon reći: boljelo je pakleno
na kraju krajeva, rastanak je kad odlaziš.
Srce prslo, jasnim tonom, posve kristalno
zvuk sakriven osmjehom, da ne primjetiš.

Ti opravdanje u mojoj nedoumici nalaziš,
ja opet sumnju u tvojoj sebičnosti gledam.
Mjesto da hrabrost u vremenu tražiš
upornošću optužuješ mene da ljubav ne dam.

Sam si rek'o: da kockar jesam, a što nisam,
odbacio bih sve da uzmem što želim.
Riskirat' ću život, ono po čem jesam,
ovo, jedina moja, s tobom da za uvijek dijelim.

E, vidiš, ta tvrdnja, nebitna, neprimjetna, sitna
rulet i rizik života strasti što stranac je tebi
da mi nadljudsku hrabrost koja bješe bitna,
bijeg od tebe i ljubavi kartu prevažnu meni.

Moraš ipak znati, takvi se cjelovi ne vraćaju više
nema jada, srce se cijeli, kamen je s njeg' pao.
Gluha je duša za tvoj zov što sumorno diše
nijednom notom vratit' se neću, ma kol'ko me zvao.