Hladno je, iako si na korak od vatre što se čini samim izvorom života i dalje je hladno. Je li to bunilo, nekakva čudna igra sudbine što daje lažnu nadu izgubljenima ili kroz narančasti zastor plamena koji je iznenada nikao ispred tebe, slutiš jedva vidljivu konturu čovjeka? Konturu koja se se sve više izobličava u prijeteću sjenku koja naplaćuje svaki prilaz spasonosnoj vatri sred ledene smrti. Jer, ništa u ovome smrtnom životu ne dolazi besplatno, tako su ti oduvijek govorili čak i prastari mudraci koje si sretao putem. Grijanje uz vatru imat će svoju cijenu. Cijenu života. Više refleksom nego snagom podižeš ruke u obranu svoje male egzistencije i osjećaš kako ti strah od neznanog donosi sobom jedino misli opreza i sumnje. Nepovjerenja i straha. I slutiš kraj.
Potvrđuje ti to i nacereno lice čovjeka koje se iznenada nadvilo iznad tebe, izborano godinama i sumnjom, iskrivljeno u grotesku istim strahom koji teče i tvojim žilama. Čitaš u tim poludivljim očima čistu želju za preživljavanjem, slutiš kako je i on gladan i na kraju snaga dok mu smiješna, poderana odjeća jedva pokriva dijelove tijela izložene hladnoći. Razbojnik! Osoba koja je nekim čudom zapalila vatru sred leda i vreba neoprezne putnike koji su zalutali na stazama života. Potvrđuje to njegovo iscereno lice koje zrači bolesnom nadmoći nad još jednom bespomoćnom žrtvom. Za njega si ti samo grančica za koju se može uhvatiti u bujici života, nešto što će iskoristiti, slomiti i bez zadnje misli nastaviti dalje. Jer takav je život divljine. Zvijer preživljava od plijena do plijena. Za njega nije uopće bitno tvoje poslanje, sve ono što ti jesi i sve ono što možeš dati. Za njega ti nisi ratnik s dušom.
I dok mu se ruka spušta na konačni udarac, znaš kako ništa nije bilo uzalud, znaš kako svaki tvoj korak nije bio besmislen jer si ga činio za ljubav. Znaš kako si postojao s razlogom.
- Jesi li gladan prijatelju?- odjekuje glas iz neke druge realnosti, podrugujući ti se svojom toplinom - pomoći ću ti ustati neka se malo ugriješ. Baš si stigao na pečenje. Nadam se kako nam ovaj mladi jelen neće zamjeriti što smo uzeli njegov život za svoj. Čekao sam te!
Iako u krpama i hladna, ruka stranca podiže te na koljena, pomaže ti podići se i u potpunom bunilu postavlja te na improvizirani ležaj od slame, sada udobniji od kraljevske postelje, sada privlačniji o svilenih plahti ljubavnika i sada skupocjeniji od svih dijamanata svijeta. I dok prva ošamućenost prolazi, tek sada osjetiš miris mesa koji svojom aromom postaje eliksir života. Eliksir spasa. I lice stranca više nije nacereno, staro i ružno. Čarobnim štapićem pomoći, pretvorilo se u lice najvrijednijeg mudraca kojega si ikada sreo. Pretvorilo se u lice spasitelja.
- Znam, očekivao si zlo - osmjehnuo se stranac - znam, većina ljudi očekuje nacereno lice smrti kada zaluta i kada misli kako je stigla na kraj puta. No, ti moraš naučiti gledati drugim očima. Očima otvorenog srca za sve, čak i kada se čini najgore. Ništa nije onako kako nam se čini na prvu. Katkada ljepota nosi smrt, a ružnoća spasenje. Na putu svoje misije, ti to moraš znati, moraš imati povjerenja i onda kada ga nema nitko drugi. Moraš vidjeti iza površnosti. I ne govori ništa, ne ispričavaj se, nije potrebno. Jedi i preživi. To je sve što je važno u ovom trenutku. Ne uzvraćaju se svi darovi onome tko daruje. Njegova najveća nagrada je radost samog darivanja. I radost spoznaje koju je probudio u dotad prevarenim očima. Jedi i preživi!
Ne razmišljaš više. Sve je ionako suludo i u izmaglici. Pohlepno gutaš svaki zalogaj i utapaš ga u zadovoljnom osmijehu sveca kojega si u srcu nazvao divljom zvijeri i prije nego li je progovorio. I ne osjećaš potrebu za zahvalom. Jedeš i preživljavaš! I potom toneš u san zaborava, sigurniji nego ikada prije, poput djeteta u sigurnoj kolijevci koju je otac izgradio rukama od ljubavi. Za svako svoje dijete!
Pjev jutarnje ptice koja se raduje prestanku zime i neumitnom dolasku proljeća budi te iz sna oporavka i poput pume skačeš na noge, još uvijek s nepovjerenjem, još uvijek sa strahom. Snijeg je nestao, vatra je svojom svjetlošću rastjerala demone tame i pucketa veseljem, najavljujući rođenje novog dana. Rođenje nove spoznaje. Stranac je nestao, a u tebi se rodila nova snaga. I strah polako nestaje. I sada znaš kako stranac nikada nije niti postojao. U obližnjem potoku prepoznaješ bore, prepoznaješ ožiljke i prepoznaješ sumnje. Na svom vlastitom licu. Znaš zašto ratniče? Svi smo mi odrazi jedne te iste ljubavi!
Čak i kada se čini ružnom, u njoj se krije čarolija od svjetlosti...
I dok mu se ruka spušta na konačni udarac, znaš kako ništa nije bilo uzalud, znaš kako svaki tvoj korak nije bio besmislen jer si ga činio za ljubav. Znaš kako si postojao s razlogom.
- Jesi li gladan prijatelju?- odjekuje glas iz neke druge realnosti, podrugujući ti se svojom toplinom - pomoći ću ti ustati neka se malo ugriješ. Baš si stigao na pečenje. Nadam se kako nam ovaj mladi jelen neće zamjeriti što smo uzeli njegov život za svoj. Čekao sam te!
Iako u krpama i hladna, ruka stranca podiže te na koljena, pomaže ti podići se i u potpunom bunilu postavlja te na improvizirani ležaj od slame, sada udobniji od kraljevske postelje, sada privlačniji o svilenih plahti ljubavnika i sada skupocjeniji od svih dijamanata svijeta. I dok prva ošamućenost prolazi, tek sada osjetiš miris mesa koji svojom aromom postaje eliksir života. Eliksir spasa. I lice stranca više nije nacereno, staro i ružno. Čarobnim štapićem pomoći, pretvorilo se u lice najvrijednijeg mudraca kojega si ikada sreo. Pretvorilo se u lice spasitelja.
- Znam, očekivao si zlo - osmjehnuo se stranac - znam, većina ljudi očekuje nacereno lice smrti kada zaluta i kada misli kako je stigla na kraj puta. No, ti moraš naučiti gledati drugim očima. Očima otvorenog srca za sve, čak i kada se čini najgore. Ništa nije onako kako nam se čini na prvu. Katkada ljepota nosi smrt, a ružnoća spasenje. Na putu svoje misije, ti to moraš znati, moraš imati povjerenja i onda kada ga nema nitko drugi. Moraš vidjeti iza površnosti. I ne govori ništa, ne ispričavaj se, nije potrebno. Jedi i preživi. To je sve što je važno u ovom trenutku. Ne uzvraćaju se svi darovi onome tko daruje. Njegova najveća nagrada je radost samog darivanja. I radost spoznaje koju je probudio u dotad prevarenim očima. Jedi i preživi!
Ne razmišljaš više. Sve je ionako suludo i u izmaglici. Pohlepno gutaš svaki zalogaj i utapaš ga u zadovoljnom osmijehu sveca kojega si u srcu nazvao divljom zvijeri i prije nego li je progovorio. I ne osjećaš potrebu za zahvalom. Jedeš i preživljavaš! I potom toneš u san zaborava, sigurniji nego ikada prije, poput djeteta u sigurnoj kolijevci koju je otac izgradio rukama od ljubavi. Za svako svoje dijete!
Pjev jutarnje ptice koja se raduje prestanku zime i neumitnom dolasku proljeća budi te iz sna oporavka i poput pume skačeš na noge, još uvijek s nepovjerenjem, još uvijek sa strahom. Snijeg je nestao, vatra je svojom svjetlošću rastjerala demone tame i pucketa veseljem, najavljujući rođenje novog dana. Rođenje nove spoznaje. Stranac je nestao, a u tebi se rodila nova snaga. I strah polako nestaje. I sada znaš kako stranac nikada nije niti postojao. U obližnjem potoku prepoznaješ bore, prepoznaješ ožiljke i prepoznaješ sumnje. Na svom vlastitom licu. Znaš zašto ratniče? Svi smo mi odrazi jedne te iste ljubavi!
Čak i kada se čini ružnom, u njoj se krije čarolija od svjetlosti...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.