Piše: Božana Ćosić
Božić je protekao jako lijepo, svi smo uživali i što je najvažnije, osjetio se mir, pravi mir. Da ne ponavljam, znate što se sve događalo, pa su mi ovi dani bili pravo osvježenje i nešto što ću pamtiti. U međuvremenu sam preselila kod Hrvoja i tu je nastao mali problem. Moram priznati da mi roditelji nisu bili oduševljeni baš kao što je bio slučaj s Irskom. Oni su pomalo tradicionalni (bez obzira na rastavu, tako mi rekoše), pa ih nije oduševila ideja da započnem život s Hrvojem.
Očekivali su prije toga tradicionalno vjenčanje, ali ipak se vremena mijenjaju i premda bih i sama voljela da smo se prije zajedničkog života vjenčali pristala sam s nadom da će se i to već jednom dogoditi. Ali... Nije sve kako sam očekivala. Nije da se žalim, ali uistinu je jedno viđati se s nekim pa svatko svojoj kući, a nešto sasvim drugo živjeti s tom osobom. Daleko od toga da sam bez mana, ali Hrvoje me malo i iznenadio. Ima te neke svoje mane koje su bile sasvim ok dok je živio sam. Ako misli da ću za njim po stanu skupljati prljavu odjeću grdno se vara. I ne, ne mislim da je neuredan nego je to jednostavno navika. Živio je sam i o svemu sam vodio brigu. Nekada uopće nije bilo važno je li sve na svom mjestu i nikamo nije morao žuriti, ali sada je drukčije. Nekako, kada je žensko u kući, ako je neuredna to je njezina sramota. Žalosno, ali tako je to. Stoga sam prije svega obavila jedan ozbiljan razgovor s njim. Na kraju u biti nije ni bio svjestan da je pomalo neuredan, kao što sam rekla, nije bilo uvijek važno je li sve na svom mjestu. No dobro, dogovorili smo se i nadam se da će poštivati i mene i svoja obećanja.
A sada malo o dočeku nove godine. Prije je sve bilo drukčije i jedina mi je briga bila kamo na doček i što odjenuti, sada se i to promijenilo. Osim što se društvo raspalo ni nemam neku volju za izlaskom. Najradije bih ostala u stanu, obukla pidžamu i gledala tv. Vjerovali ili ne, to je živa istina i ne razmišljam samo ja tako pa smo odlučili upravo tako učiniti. Mislim da mi je ovo prvi doček u posljednjih, valjda deset godina, koji mi nije nimalo važan i koji ću provesti uz tv. Ali tko kaže da moramo slijediti običaje, zamarati se mjestom dočeka i odjećom? Tko kaže da moramo skupiti društvo da bi nam bilo lijepo? Za promjenu možemo sve to i sami. Možemo uživati opušteni i novu dočekati bez ikakva pritiska.
Dakle, stiže nova godina koja nije sama po sebi nova, nego sam i ja nova. Promijenilo se mnogo toga, pa promijenila su se i moja razmišljanja. U novu ću ući nova, s drukčijim ciljevima i pogledom na život. Bit ću ono što sam odavno trebala biti – bit ću svoja!
Sretnu i uspješnu novu godinu želi vam vaša Emilija!
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.