Snježana Akrap-Sušac | Skoro očajna

Došlo je to iznenada. Jednog sam se jutra probudila - sredovječna! Bez ikakvih znakova upozorenja u zrcalu ugledah ocvalu ženu nalik meni. Dugo smo se gledale. Uvjeravala me da smo mi jedno. Smijala sam joj se sve dok se smijeh nije pretvorio u suze. Mi smo doista jedno. Gledam te umorne oči, tijelo bez struka… osjećam težinu u nogama, u glavi pomutnja. Moj mi se odraz nije nimalo svidio. Skuhala sam kavu i zabrinuto gledala u šalicu, kao da će mi ona pomoći. “Jebiga”, rekoh glasno, došla su nova vremena. Dotjerala sam se i skoro očajna uputila prema zrcalu. Začuh vesele glasove. Bile su to moja sestra i prijateljica - prekrasne, malo ocvale žene. Svojim smijehom  otjeraše očaj s moga lica. Veselo ih pozdravih i nas tri sredovječne žene krenusmo radosno u grad na kavu. Život je lijep - pomislih. I zaboravih da sam prije par minuta bila skoro očajna.