Rođen sam 12. septembra 1987. godine u Novom Sadu. Lično se ne sjećam tih prvih godina života, no znam da smo se zbog izvjesnih porodičnih problema preselili iz Novog Sada u Osječane, rodno mjesto moga oca u blizini grada Doboja, negdje sredinom 1991. godine, taman pred početak rata.
Rat smo proveli onako kako smo ga proveli, ja sam 1994. godine krenuo u osnovnu školu u Osječanima, da bih ju završio kao jedan od dva vukovca u svojoj generaciji. 2002. godine upisan sam u dobojsku Gimnaziju, da bih ju završio 2006. godine u priličnom vrhu svoje generacije sa konačnim prosjekom 4.65.
Krajem 2006. godine upisan sam na Ekonomski fakultet u Novom Sadu, no i prije nego što sam počeo da polažem svoje prve ispite, došlo je do iznenadne životne promjene. Sredinom decembra moj otac je iznenada završio u bolnici, umro je samo par dana kasnije jednako iznenadno, uzrok smrti bilo je pucanje gušterače.
Još 1998. godine otac je otvorio porodičnu firmu u kojoj sam i ja, između ostalog, povremeno radio i priučavao se privatničkoj struci. Kada je otac umro, majka je preuzela poslovne dužnosti na sebe i ostavila mi slobodnog prostora da nastavim svoje fakultetsko obrazovanje, ili barem da pokušam. Nažalost, situacija je 2010. godine postala prilično kritična i morao sam da napustim svoje studije i vratim se kući sredinom godine, bolje rečeno u julu mjesecu.
Kako sam došao, tako sam i ostao, pokušao sam da pored posla nastavim studiranje na drugim fakultetima, no to mi nikako nije išlo te sam napokon odustao. Toliko o službenoj biografiji.
Isprva nisam ni znao kako da nazovem svoj serijal, ''Atharon'' uopšte nije počeo kao cjelovito djelo a kamoli kao svoj sopstveni svijet. U samom početku to su bile samo nasumične bilješke koje sam iznosio na papiru, da bih izbacio svakojake misli i tegobe iz glave, to je bio jedini način na koji sam mogao sve svoje muke da ispustim napolje...
Otkako znam za sebe bio sam skoro potpuno sam, dijete kakvo samo majka može voljeti. Ne sjećam se da je iko prema meni dosad u životu bio pozitivno naklonjen kao ona, ne sjećam se da li mi je iko ikada rekao nešto pozitivno u životu a da mi to nije skupocjeno naplatio prije ili kasnije.
Nikada nisam imao nikoga koga sam mogao zvati svojom srodnom dušom, svojom djevojkom, nikada nisam imao nikoga sa kime sam mogao da odem gdje god da poželim, ili barem da odmaknem od kuće na izvjesno vrijeme. Kad bolje razmislim, jedva da sam ikada i odmicao od kuće, a slabo iko od vršnjaka da mi je ikada dolazio u posjetu više od jedanput...
Sve u svemu, oduvijek sam bio sam, čak i pored ogromnih napora da steknem nekoga, bilo koga sebi bliskog, ostao sam u svome ćošku, koliko svojom krivicom toliko i tuđom. Borio sam se koliko sam mogao, a kada više nisam mogao onda sam psihički propao, zatvorio se u svoj ćošak i skoro potpuno zamro.
Jedino šta me u to doba sačuvalo od ludila bile su online igre poput Warkrafta, u njima sam provodio sve više i više vremena, nalazio se sa drugim igračima i sa njima proživljavao iskustva kakva nikada ne bih mogao da pronađem u stvarnom životu. U tim online igrama prvi put sam počeo da stičem utisak da me neko stvarno cijeni, da me neko treba, osjetio sam se potrebnim i traženim, poželjnim, i to mi je omogućilo da se polako oporavim od depresije u koju sam duboko zapao.
Već sredinom 2007. godine počeo sam da preobličavam svoje nebulozne bilješke u nešto šta će poprimiti obličje mojih avantura iz online svjetova, prve stvari u kojima sam u životu stvarno uživao i koje sam iskreno volio da radim. Prve priče bile su samo kratko obličje cjelokupnog serijala, ni blizu temeljne i široke kao što su danas, ali su bile dovoljne za početak da mi omoguće da stvorim sebi smisleno utočište u koje sam mogao da se sklonim svaki put kada me život bukvalno i figurativno ubijao u pojam.
Mislim da se to desilo nekad početkom 2009. godine tokom jednog predavanja, kada su koleginice tražile moje bilješke sa predavanja i u mojoj torbi pronašle desetak stranica teksta, uzorak priče koju sam počinjao da formiram. Isprva jeste izgledalo komično, no poslije čitanja mi je rečeno da u tekstovima ima izvjesnog smisla i da nisu loši, te mi je to bio prvi pravi povod da ozbiljno shvatim obavezu pisanja romana. Prionuo sam na posao i zaršio priču do kraja te iste godine, i krenuo da tragam za izdavačima da me uvedu u žanr epske fantastike.
Potraga za izdavačem bila je katastrofalna, poslije neuspjelog prolaska na ''Prvoj knjizi Matice Srpske'' kucao sam od vrata do vrata svakome izdavaču koga sam mogao pronaći u Novom Sadu, u to doba još sam tamo studirao. Oni koji mi nisu odmah rekli da se tim žanrom ne bave samo bi se blago nasmijali i okrenuli me dalje, i tako sam poslije izvjesnog vremena stigao do vrata ''Prometeja'', gdje me sekretarica zamalo nije izbacila kroz prozor vikom i dernjavom. Navodno ja kao amater nemam pravo da se obraćam bilo kakvom izdavaču dok ne nađem pristojnog lektora, dakle moje škrabotine bez lektorskog potpisa ništa ne znače. Već istog dana počeo sam da se raspitujem za cijenu lektorisanja knjige od 500 strana, tolika je moja prvobitna verzija bila, i otkrio sam da se za tu cijenu može kupiti pristojno polovno auto... takvu cijenu nisam mogao da priuštim...
2010. godine nastupila je kriza i vratio sam se kući da radim, roman sam u međuvremenu ostavio u pozadini i na njemu radio tek povremeno, kada bi me poslovne obaveze i neuspješni pokušaji studiranja utjerali u stanje potpunog psihičkog kolapsa. Moja generacija kao da me se odrekla, oni koji su završili studije uglavnom su otišli u inostranstvo, zauvijek nestali, oni koji su ostali su se poženili i poudavali, našli svoje srodne duše i našli sebi radna mjesta stalna ili privremena, svi su našli neku svoju svrhu... svi osim mene, koji sam ostao na istome onome na čemu sam ranije bio... i dalje sam bio potpuno sam, izolovan, napušten, skoro potpuno zaboravljen...
U međuvremenu sam počeo i da provodim vrijeme po pričaonicama i sajtovima za četovanje, stupao sam u kontakt sa desetinama djevojaka u nadi da ću pronaći svoju srodnu dušu. Pošto bih uspostavio povremeni kontakt, sjeo bih u kola i odvezao se koliko god da su daleko bile, da provedem barem dan sa njima lično i ispričam se lice u lice, ne bih li pronašao neku kojoj bih mogao potpuno da se otvorim i da se posvetim. Tražio sam... i nisam nikoga našao... skoro svaki put bi se poslije moje prve posjete prekinuo svaki kontakt... a što sam se više trudio to sam sve gore i gore prolazio...
... vrijeme je prolazilo a mene je samoća polako proždirala, bježao sam od nje sve češće u svoj zamišljeni svijet, i svaki put kada bih boravio u tome svijetu muke bi me barem nakratko prošle, misli o aktivnostima glavnih likova i njihove tegobe bivale su mi prisnije nego sopstvene jer sam ih lično mogao riješiti, i to mnogo lakše nego sopstvene... za koje jednostavno nije bilo lijeka.
Svijet u kome sam boravio polako se preobličavao, usklađivao je sopstvena pravila postojanja i sopstveni poredak. 2012. godine osjetio sam nadu da probam svoju sreću na beogradskom sajmu knjiga, ponio sam svoje bilješke i roman na sajam u potrazi za izdavačem, no pronašao sam ono šta sam pronašao svugdje drugdje: bol, razočaranje i sramotu.
Na sajmu knjige su me ismijali... i zamalo ubili moju želju da nastavim raditi na romanu. Zaključivši da na domaćoj sceni nemam šanse, preveo sam uzorak svoga teksta na engleski jezik, pronašao nekoga preko Interneta ko mi je bio voljan uraditi jednu skicu za naslovnicu, te sam tako sastavio svoj mali promotivni paketić i počeo da ga nosim gdje god sam figurativno išao po Internetu. Tumarao sam po forumima, tragao za sajtovima epske fantastike, ostavljao svoj mejl i raspravljao sa ostalim korisnicima, no ni tu nisam ni na šta naišao, te sam poslije izvjesnog vremena i to zapostavio.
Srećom, 2015. godine izvjesni Britanci nabasali su na neke od mojih poruka koje sam ostavio po Internetu i kontaktirali me, te smo odmah uspostavili saradnju. U roku od pola godine preveo sam svoj cijeli roman na engleski jezik, našao ilustratore da mi odrade slike i obezbijedio sav materijal, no onda su se stvari počele komplikovati. Sa Britancima je postajalo sve teže i teže raditi, dva puta su mi pomjerali datum objavljivanja knjige, te smo konačno sredinom 2016. godine raskinuli saradnju.
Ipak, jednogodišnja saradnja uradila je svoje i vratila mi želju za radom na romanu. Od poslednjeg velikog fijaska (ismijavanja) prošle su cijele četiri godine, u međuvremenu se na svjetskoj sceni pojavila ''Igra Prestola'' i promijenila svjetsko gledište, epska fantastika postala je zanimljiv žanr i mnoga vrata koja su mi dotle bila čvrsto zatvorena sada su se izgleda polako otvarala.
Krajem 2016. godine odlučio sam se da posjetim beogradski sajam knjige, u nadi da me neće zadesiti isto iskustvo kao i ranije. Tu sam nabasao na Kreativnu Radionicu Balkan i odmah smo uspostavili kontakt, neposredno poslije završetka sajma započeli smo saradnju i u poslednjim danima 2016. godine uspjeli smo da objavimo prvu knjigu u serijalu, istovremeno u izvornoj i u engleskoj verziji.
...
Moje bilješke su prilično opširne i uključuju cjelokupnu priču, dakle ovo je samo prva knjiga od nekoliko, koliko će ih biti ostaje da se vidi.
Da li ja očekujem da će moja knjiga postati remek djelo? Mogu se nadati, ali čemu god sam se u životu mnogo nadao na kraju se nije ispunilo... šta bude neka bude...
Da li očekujem da ću postati poznat? Ne baš, moja je iskrena želja da se o mome romanu pročuje što je dalje i šire to moguće, da mi se otvore mogućnosti da odmaknem iz svoga ćoška i pričam svoju priču posvuda po svijetu, da me moje priče povedu među ljude koji ne znaju da uopšte postojim... ali najviše od svega... iskreno se nadam da će se među tim ljudim naći i moja srodna duša...
Serijal koji pišem i na kome radim najviše je inspiraciono potkrijepljen tugom i samoćom koju proživljavam svaki prokleti dan, zajedno sa kombinacijom sumorne poslovne rutine koja mi se nametnula otkako sam se vratio kući prije više od šest godina. Samoća je ono šta mi omogućuje da pišem svoj serijal, no ja iskreno smatram da bih bio u stanju da ga pišem mnogo bolje i MNOGO efikasnije ukoliko bih se riješio te samoće... ukoliko bih imao nekoga pored sebe kome mogu da se potpuno posvetim... nekoga koga mogu povremeno da dodirnem i osjetim fizički i psihički pored sebe, nekoga na koga mogu da se potpuno oslonim i sa kim mogu sve svoje muke i svu svoju sreću da podijelim...
... živim u nadi da će me moje nekadašnje utočište od samoće razriješiti iste i da ga jednog dana više tako neću nazivati...
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.