Kolumne

petak, 22. srpnja 2016.

Slavica Gazibara | Miris srama


Kad ćorsokaci završavaju zidom a putovi se više ni ne naslućuju, kako pred trenucima koji dolaze zadržati dostojanstvo?

Ima situacija koje ne možemo izbjeći, ne možemo im uteći makar nam pokvare dan. Nekad i više njih. Stajanje u redu pred šalterom za plaćanje računa, na primjer. Odjednom dopre neki miris koji obavija, uvlači u sebe, steže grudi, krati udisaje. Znam: opet neka starost ženskog roda u smiješnim cipelama i mantilu, uz obaveznu maramu oko vrata da sakrije namreškani vrat. I kapa ili šešir ispod kojih proviruje rijetka kosa neodredive boje. Skrivaju te kape i šeširi čudne poglede, oči koje već odavno ne vide puno.

To uljepšavanje, dotjerivanje i očajnička igra skrivača s vremenom tako bolna za gledati – je li to batrganje pred skori kraj, pokušaj poricanja neminovnog? Nije li strah od smrti samo običan, vječni, uvijek isti strah od nemanja ljubavi? Zaboravljamo li da se susret s njom događa već rođenjem? I gdje su sve one silne širine i dubine u koje smo uronili svoje duše i osvojili ih, ako se oni poznih godina pred nama oblače u parfeme? Znači li to da je starost danas sramota?

Bože, imam li još kakav ostatak parfema?!

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.