Kolumne

petak, 22. srpnja 2016.

Robert Janeš | Mjesečeva rijeka


Sjedim na krevetu.

Gledam te...

Istegnuvši tijelo uvis rastežeš se i kupaš u valovima svježeg zraka što je nahrupio s terase kroz širom otvorena vrata, popraćen kanonadom mjesečevih elektrona. Oko tebe pleše lagana tkanina spavaćice posute sitnim cvijećem. Lagana i prozirna. Iza tebe se cereka stari, sarkastični srebrni naduvenko koji zna, točno zna što se u mojem umu, a i šire, zbiva.

Prilazim ti i u bakelitnim očima vidim njegov podsmijeh i svoju žudnju. Tvoje ruke su tako tople. Tvoje ruke me vode do mekih, golih ramena okupanih u mirisnoj kosi. Med? Cimet?... Vruće usne lijepim na to oblo-meko i postajem kao taj med s cimetom na koji mirišeš. Milimetar po milimetar pomičem se... brzina raste proporcionalno povećavanju topline tvoje podatne kože. Prelijem se preko bisernih grudi, pupoljci ruže procvatu istočasno pod mojim poljupcima... a ja tek poput magličaste koprene obavijem tvoj struk. (Mame me tvoji drhtaji). Količina isparina postaje kritična... oblaci se formiraju i istovremeno poljupcima ispunjavaju bijelu intimu tvojih toplih bedara. (Otisci crveni mojih usana na savršeno bijelom). Treperenje iz skrivenih dubina tvoje Kallypygos pretvara pitome ciruse u kumulonimbuse koji se isprepleteni pretvaraju u topli ljetni pljusak i nestaju u tebi, Afrodito moja...


Sjedim na krevetu.

Gledam... vjetar što je nahrupio s terase kroz širom otvorena vrata igra se sa laganom tkaninom zavjese posute sitnim cvijećem. Vani je mrkli mrak. Mlađak je.

(Sanjao sam te kako se kupaš u Mjesečevoj rijeci. Hvala ti.)

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.