Ispovijed jedne čitateljice IV.

O knjizi „Moja sestra Sarah“ Sonje Smolec

Piše: Mirjana Mrkela

Uvod

Moj uvod se dogodio ljeti. Uvedena sam u jednu prostranu slastičarnicu, bolje rečeno sladoledarnicu. Konobarica je uvela moju želju u svoje bilješke. Sjedim, nestrpljivo se obazirući oko sebe. Minuta mi prolazi kao sat. Je li i vama tako kad čekate sladoled?

Stolovi su poluprazni, među njima široki prolazi, a u prolazima dvoje djece. Jedno nema više od dvije godine, a drugo je upola mlađe. To manje se njiše, tek je prohodalo, bočica u ruci. Uopće ne zna kuda ide. Ni ono veće nije baš pri sebi, mislim. Jer zašto bi inače, iz čista mira, nastojalo srušiti onog nestabilka? Trepćem, ali slika ne odlazi. Stvarna je, nije ni film, ni igrica.

Još jedan uvod

Stigao mi je sladoled, pa nisam vidjela svršetak prvog uvoda. Jela sam i razmišljala o tome što ću raditi kad se vratim kući. Danas sam dobila Sonjinu knjigu. Budući da mi je Sonja napomenula kako ću je čitati danima i danima, željela sam odmah započeti. Ništa me ne ljuti kao kad mi se kaže : ti ćeš s ovim imati muke! U takvoj prigodi uvijek odgovorim: e, to ćemo još vidjeti!

Ali, ruku na srce, naslov me ne privlači. Nemam sestru, nemam čak ni brata i ne mogu se uživjeti u neku sestrinsku priču. Možda mi lakše ide s filmovima. Neki švicarac, Simon, imao je stariju sestru Louise, koju je uvukao u svoje mutne poslove. Šveđanka Stella imala je stariju sestru Mršavicu, koja je bila i više nego mršava. Znam i za sestre Kardashian i Jennings, pa one sestre u onom hororu, koje zovu jednog dječaka… tu sam prekinula svoje nabrajanje, jer je slastičarnicom odjeknula dreka i vriska. Dakle, veća beba je do kraja igrala prljavo!

Razrada

Počnem čitati Sonjinu knjigu i početak me iznenadi. Kao, primjerice, trešnja usred vanilije. Glavna junakinja uopće nema sestru. Sama je i osamljena. Lijepim se na taj opis kao fleka na majicu. I baš pomislim kako je to moj slučaj, kad me priča iznenadi velikim raskorakom. U ovome romanu riječ je o Židovima. Odlažem knjigu i buljim u zid. Nježno ljubičast, jučer smo ga obojali.

Židovi su sve zakomplicirali. Židovi imaju svoja imena, svoja jela, običaje, blagdane. Nisam Židovka i gubim volju za čitanjem. Moj djed je bio Nijemac, bolje rečeno Podunavski Švabo, kako se to obično kaže. Zvao se Konrad i bio je samo zidar. A ne gospodin liječnik, kao ovaj djed u knjizi. Jednom davno, Židovi i Švabe bili su veliki neprijatelji. I zašto bih se ja sada trebala sprijateljiti sa Sonjinom junakinjom? Ta djevojčica, Sofija, naći će ona već nekoga svoga! Mislim tako i ljutim se na samu sebe, jer želim saznati koga je našla, ako je našla. I čija je to sestra Sarah?

Otkrit ću vam samo to da je Sarah jedna od Sofijinih sestara, premda na početku tako nije izgledalo. Guranje i obaranje, ako je postojalo, nije bilo namjerno. A ni Židovi nisu loši. Osobito mi se svidio djed, iako silno različit od mojega.

Najvažnije sestre u romanu su blizanke. No ne ponašaju se kako bismo očekivali. Znate već - jedna odgovara za obje, jer profesori ne znaju koja je koja. Nije ni ono s neznankama koje se upoznaju na ljetovanju, shvate da su blizanke itd., itd.

Čitala sam tako, ne sramim se reći, sve nestrpljivije. Kao kad grabim po zdjelici sladoleda. Što se više rastapa i nestaje, u njemu ima sve više slasti.

Ali kad je spomenut ljubičasti zid, glasno sam vrisnula. Pisalo je: „Oba su bila obojana ljubičasto, ali u dvije različite nijanse.“ Sonja nije znala za moj novi zid. Nitko nije znao. No čudesna podudarnost ovdje se nije završavala, jer je u nastavku pisalo nešto još podudarnije s mojim zidovima. „Jedan kuhinjski zid bio je jednako tako obojen, ali u dva tona narančaste.“

Tu me je Sofija toliko privukla, da više nisam ispuštala knjigu iz ruku.

Zaključak

Ne, draga Sonja, zaista se nisam namučila čitajući. Knjigu sam, kako se to lijepo kaže, progutala. I kad sam sve ovo ispisala, vidim još jednu sličnost. Slična su imena spisateljice i glavne junakinje. Ne, Sonja, o tome te sada neću pitati! Ali znam neke ljude koji vjeruju da ni slučajne podudarnosti nisu slučajne.