Kolumne

petak, 20. svibnja 2016.

Ana-Marija Posavec | Naočale

    Bijaše ljetno predvečerje, rekli bi neki. Mirisno ljetno predvečerje. Lijepe su boje prošarale plavo nebo. Postajalo je tamnije, kao u bajci. Je li istina da bajkovita neba moraju potamniti?, pitala se sjedeći u pletenoj stolici pred svojim domom.
   
    U ruci je držala knjigu tvrdih korica. Nije čitala. Otvorenim se stranicama igrao povjetarac, donoseći sa sobom miris prošlih dana. Prošlost joj se tad učini bližom i privlačnijom. Sklopivši oči, potjera tankim prstima nekoliko tamnih pramenova iza desnog uha. Uzdahnula je. Zrak joj se učini teškim. Ljeto joj bijaše neprijatelj, kao i manjak sunčeve svjetlosti na nebeskom svodu. Sprema se oluja, nadala se. Čemu oluje ako se i sama boji nedostatka svjetla? Kako se mogla nadati oluji? Voljela je nemir koji je donosila oluja. Voljela je način na koji vjetar divlja usred plesa s kišom... Uživala je u svjetlosti munja što na vrhuncu oluje krune tamno nebo – sjećanjima i bijesom.
       Oči joj bijahu umorne. Knjige su joj davale mudrost i strpljenje, ali izdavale su je vlastite melankolične oči. Umorne, teške oči prikovane za stare zidove tihog doma, odane samo starim stranicama.
   
    Skinuvši naočale, osjeti kako je vjetar postao hladniji. Da... točno onako kako je i priželjkivala. Nadolazeća će noć ipak biti olujna, moćna, vrhunska.
    
Vjetar joj je izmamio osmijeh na licu. Znala je, trebala bi ustati, odnijeti u kuću polupraznu šalicu kave i knjigu. Mršavo tijelo ju je boljelo. Spustila je pogled na svoj trup. Tanke noge, tanke ruke, tanko... sve? Osmijeh joj nestade s lica. Um je odjednom zatupio, a umorne joj oči postanu još tužnije.
   
    Ostavila je knjigu na pletenoj stolici, a šalicu odmah pored. Ponijela je sa sobom jedino naočale, kako ju oči u nadolazećoj večeri ne bi toliko boljele. Osjećala je neopisiv napor gledajući u daljinu. Daljine joj bijahu strane od trenutka kada su je oči izdale. Mjesec joj je bio stran... u Sunce se nije usudila više pogledati. Vjetar je jače zapuhao, raznoseći sve što je našao pred sobom. Sve što ljudsko oko nije moglo vidjeti.
   
    Ušavši u kuću, poželi zaključati vrata, ali nešto ju zaustavi. Crna je sjena pod šeširom i u kaputu stajala pred kućnim pragom. Nagnuvši glavu naprijed, skupila je oči. Željela je razjasniti samoj sebi: Tko li je došao u to doba, po takvu nevremenu?
   
    Posegne za naočalama i namjestivši ih na vrh nosa, otvori vrata.

    Lice nije mogla vidjeti od crnog šešira i velikog oboda. Kako može ljeti nositi kaput?, pitala se znatiželjno i realno, ali kada je htjela izustiti, muškarac pod šeširom ispruži ruku.
    Oluja je već divljala nad sumornom kućicm. Tamne joj je pramenove vjetar razigrano raznosio, a kiša je pjevala na stubama i prozorima. Promatrajući ga i dalje znatiželjno, upita:
  
    – Zar već?

Približio se za korak ne rekavši ni riječi. Odgrnuvši rukom kaput, zamijetio je u njezinim melankoličnim svijetlim očima – želju. Kroz tamni je kaput vidjela prostranstva noćnog i jutarnjeg neba, čarolije mladog Mjeseca i rođenje Sunca, svoj dom i utočišta u vjetru, kiši i oluji... Je li moguće?, upitala je i sebe i njega, namještajući naočale.

    Ne odgovorivši, odmaknuo se. Sakrivši svoje tijelo tamnim kaputom, skrivajući i dalje lice pod šeširom, pružio joj je ponovo ruku.

    Ozbiljnoga lica i ozbiljnih očiju iza dvaju stakala, zatvori svoj um i pogleda mu preko ramena. Knjiga je sa stolice ionako već bila na vlažnoj travi, rastvorena, u rukama vjetra koji je bijesno kidao listove mudrosti. Šalica kave bijaše prevrnuta, kao i pletena stolica. Postade joj u trenutku hladno i ona osjeti strah pred muškarcem s crnim šeširom.

    Pogledavši u ispruženi blijedi dlan, dade si za pravo zatražiti barem objašnjenje ili znak. Ni jedno od toga u jeku oluje nije smjela dobiti. Zakoni bijahu jasno dani kada je muškarac u crnom od davnina poslan na zadatak.
   
    Spojit će se u trenutku tom tvoja prošlost i sadašnjost... snove ćeš svoje moći živjeti jedino ako dotakneš dlan, ako dotakneš ništavilo, ako pogledaš u tamne oči. Sjetila se mudrih riječi najdraže knjige, najdražih stranica... svih tristotinjak, petstotinjak, svih poglavlja.

    Upitala je: – Smijem li?
   
    Odgovora opet nije dobila. Riskirati ili ne?, pitala se znatiželjno na vrhuncu oluje.

    Munja je razdijelila tamno ljubičasto nebo, a ona zaželi postati princezom baš te nebeske boje. Je li to moguće? Nije li istina da se bajkovita neba okrune tamom prije ili kasnije?
  
    Dotaknula je blijedi dlan. Začula je samo teški pad nekog predmeta, nečeg beživotnog, materijalnog. Ne obazirući se na mekoću blijedog dlana, ispusti iz ruke i naočale. Oči je nisu boljele. Vidjela je jasnije. Vidjela je daljine. Vidjela je kraj ulice, svjetlost, tamu... Pogledavši u nebeski svod, vidjela je čak i svemir.

    Osmjehnula se nevino, pogledavši muškarcu u lice ispod šešira.
  
    – Pozvala bih Vas na šalicu razgovora, ali... – nije dovršila. I njegove su se tamne, sablasne oči nasmiješile gotovo jednako nevino. Nije ništa govorio. Uhvatio je njezinu ruku pod svoju, vodeći je laganim korakom u nepoznatom pravcu. Prepustila se svom čuvaru, želeći potajno iznova zaviriti u njegov kaput, ponovno vidjeti sve one čari koje pruža tajanstvena daljina.
   
    Posegnula je za naočalama, čisto iz navike. Začudila se stisnuvši meki blijedi dlan. Okrenuvši se, ugledala je svoje tijelo kako beživotno leži na kućnom pragu, držeći u ruci razbijene naočale.

    Pošla je s njim kroz oluju... u daleko željene daljine, zdrave duše i zdravih očiju kojima je odlučila spoznavati mudrost duše.

    Nije zastala.
    Nije žalila.

Nije se više osvrtala.

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.