Sven Adam Ewin | Nježna vrba

(mom nadobudnom kritičaru)

Zvoni, o, akustiko! Tvoja me glazba liječi!
Nigdje glazba ne zvoni kao u šupljoj duplji!
Ječi, o šuplja cijevi, kad ti nestane riječi,
Klobuče iza kiše! Mjehure pamćenja šuplji!

To tvoje prazno ništa - od ništa jače zveči!
Kad mlatiš praznu slamu, daj budi malo grublji.
Kod ispovijesti vjere prekriži se i kleči!
Da shvatiš svoju tupost, ti moraš biti tuplji.

Ako već ne znaš bolje i ne možeš da shvatiš,
Ti nabiflaj mi pjesmu. Pa jednom. I još jednom.
I nastoj putem jeke – da ponovljeno vratiš.

A desi li se ikad, da tebi, stiha žednom,
S pamfletom ispod ruke u moju kuću svratiš,
Da znaš da primit ću te… sa pažnjom izvanrednom!