Suvad Alagić

STAKLENI PROZOR 2
(gledati kroz)

naručeni i drag komad stakla u krovu.
stakleni prozor odlomljen od želje i čekanja.
popunjava prazninu poslije razgovora.
boji sve u plavo. a tako je proziran.
sad je otvoren.
prozor ima dvije strane.
unutarnju i vanjsku.
i nije sad toliko bitno.
da li su dva bića.
u bijegu ili traženju.
to se oni sad otkrivaju.
i gledaju.
s obje strane prozora.
da se bolje vide.
osjete. i sačuvaju
svoj stakleni prozor.
jer. da nema staklenog prozora.
kako bi se dva bića
uopće mogla vidjeti
 željeti. gledati kroz.

Suvad Alagić

SLIKA I TI 2

Slika je knjižnica od milion knjiga.
Knjiga je pismo od milion priča.
Priča je niz od milion reda.
Red je struk od milion riječi.
Riječ je uzvik od milion slova.
Slovo je pjesma od milion zvukova.
Zvuk je kiša koja stalno pada.
U svakoj kapi kiše je slika.
A u svakoj slici si TI.

Suvad Alagić

LOGIČNA APSTRAKCIJA
( o skrivanju i otkrivanju)

on se bojao svojih misli
ranije su mu grizli usne do krvi
bojao se zvuka u svojoj glavi
ranije se izražavao
u zaglušujućem prasku
i bojao se svoje svjesnosti
a sad samo osluškuje i gleda
želeći nekome da ugodi.
a nije čarobnjak. nije ni vuk
nije ni lisac ni  paun
on je samo leptir
sa srcem sokola u sebi
ranije je uništavao oblike svojih čula
a svoja osjećanja pretvarao u tamnicu
za svaku najobičniju ljubav
on se spremao logično apstraktno
ne bojeći se što se suština
njegovih riječi i poruka
nikada neće ni otkriti
volio je da se otkriva više zbog sebe
i što se bojao stalno biti sakriven
što je košara voća
bijelo zagriženo meso
utroba
duša
zaostala nada
zubi
ruže
krici
trnje
čula
i skidanje
ponekad
uglavnom
u snu

Suvad Alagić

KUĆA BEZ LASTAVICA 2

Ja to ljeto mogu prećutati na hiljadu načina
a  izreći samo na jedan.
Kuća ti je bila pokraj puta. Uz kuću natkrivena veranda.
I kanta za zalijevanje cvijeća u ćošku.
Na zadimljenom rogu lastavičje gnijezdo.
Te godine lastavice nisam viđao.

Noći su bile pune mirne požude.
Mjesec je na nebu visio poput neona.
Na zemlji su kao naručeni cvrčali cvrčci.
Sjena od jabuke bila nam je odjeća.
Od verande do sobe išli smo kao hipnotizirani.
Nismo palili svjetlo. Tek ponekad gorjela je svijeća.

Tvoja želja da se podaš bila je prepoznatljiva.
Kao kašalj. Kao ljubav. Kao siromaštvo.
Nije se mogla sakriti.
Ulazili smo u kuću bez riječi.
Vođeni sobom. I svojom požudom.
Krevet je uvijek  bio raspremljen.

Osjećao sam  se nekako čudno.
Kao da me netko gledao kroz prozor.
Ti si uvijek bila zaokupljena sobom.
Krotka kao životinja. Topla. Podatna.
Bez talenta. Bez smisla. Onakva kakva si.
Tvoja nakana obično se javljala oko ponoći.

Ja bih se tu zaticao slučajno. Nepripremljen. Nesređen.
Zaokupljen sitnicama. Tražio sam iskru u tvojim očima.
Ta noć se može prećutati na hiljadu načina.
A izreći samo na jedan. Ja po svom starom dobrom običaju.
Opet prećutkujem. Te godine lastavice nisam vidio.
A lastavice smo bili mi. Tek sad ćutim to u sebi.