U očima evropskih mislilaca čovjek je viđen kao zoon politikon, Homo sapiens, Homo ludens, Homo historicus, ali i Homo confclictus u jednom od niza svojih manje ili više poznatih određenja. Svake od ovih antropološih vizura Nikola Šimić Tonin se posredno ili neposredno dotakao u svom romanu, svaku od njih na svoj način preispitao u književnom opitu u kome ih je potopio u rastvor mahale. Od njihove reakcije, takoreći, nastao je roman. U tom literarnom prasku možete čuti kako odzvanjaju riječi: „Osamljen čovjek u najlošijem je društvu – zapisa jednom Paul Valery.” Zatim, „kako reče jedan talijanski kantautor: Ima ljudi koji čekaju i žele kišu, samo da ne bi plakali sami.” Onda, fra Josip u romanu dodaje: „Jedina je opasnost da se ne pokažeš čovjekom. Smrt je manja opasnost.” Tu se, dakako, može izdvojiti i sentenca koja glasi: „Mnogo se toga okreće s okretanjem ljudi.” No jedno shvatanje čovjeka ovdje, čini mi se, stoji kao pivot u odnosu na njegova ostala poimanja. U pitanju je konfliktna determinanta čovjekovog bitisanja. Otuda treba razumjeti: „Ovo vrijeme kao ni u jedno drugo vrijeme u Bosni: Čovjek ne vjeruje čovjeku ni u ogledalu.”