Kolumne

Jelena Hrvoj
Patnje mladog autora

Eleonora Ernoić Krnjak
Rozin kutak

Martina Sviben
S kodom bluesa i balade

Mirjana Mrkela
Ispovijed jedne čitateljice

Aleksandar Horvat
Kajkavsko najže

Prikazani su postovi s oznakom Ivan Španjić. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ivan Španjić. Prikaži sve postove

petak, 21. svibnja 2021.

Ivan Španjić | Zbog vas (Nestajati)


Nemojte mi pričati o pričama

sudeći zlobno s visoka,

ne letite vi s pticama,

vidim dobro zlo vašeg oka.

Neću se zbog vas mrziti,

želim opet nanovo disat'.

Zbog vas počeo sam žuriti,

postajati ono što nisam.


Ne, to ne može stajati.

Neću zbog vas nestajati.


Nikako ne mogu pojmiti

kako proguta me masa,

kao vi počeo sam govoriti,

pomislih da nema mi spasa.

Upao u crnu rupu,

čak i misleći kao svi.

Platih cijenu skupu:

zbog vas mi neki odoše sni

i s njima zvijezda što sja,

ali niste krivi vi – kriv sam ja.


Drugi put lupam glavom o zid,

radije odrezat ću si jezik.

Nego tako izobličen bit'

zaista iskvaren bijednik;

što bez grijeha kao čist živi,

a pokazuje prstom i krivi

kao da nikad nije bio isti

i da bezgrešne su mu misli.


Ne, to ne može stajati.

Zbog vas ne želim nestajati.


četvrtak, 13. svibnja 2021.

Ivan Španjić | Uzmi i spali me u prah


Kad život otvori vrata

i kada prijeđeš preko praga,

kada kucne čas tog sata

i vidiš boga il' vraga.


Vjeruj, drugi život vrvi i tvoj duh se za njeg' sprema. Pa što ak' se srce mrvi? Tvoja duša groba nema.

Već sam rekao ranije,

a sad ponavljam se bijedan,

da gorio bih radije

negoli stao u jedan.


Da! Kada uzmem zadnji dah,

uzmi i spali me u prah.


Daleko me onda prospi,

ne bilježi moje ime.

Nek' nestanu moje kosti

i molim, zaboravi me.


I ne idi opet ondje,

slušaj što ti kaže pjesma:

nesretan sam, tužan ovdje

svejedno me nitko ne zna.


Ovdje samo patim jako

od zla i osmijeha lažnih,

ovdje duh sam ionako

gorim od svih želja praznih.


Da! Ovdje tek doživjeh krah,

uzmi i spali me u prah!

nedjelja, 24. studenoga 2019.

Ivan Španjić | Déjà vu




Nepoznato poznati puti,
čudnovato poznata mjesta,
poznato nepoznati ljudi –
um ne zna, al’ duša je svjesna.

Čudom znate da ste bili tu
ili barem to osjećate.
Mislite da ste na stranom tlu,
al’ znan svijet gdje god pogledate.

Kroz široki prostor i vrijeme
životna sila svugdje biva.
Svjetlom otvara oči snene:
tko zna gdje je duša sve bila?

Za tren sve se vrati, pa parti.
Umjesto tebe život pamti.

nedjelja, 22. rujna 2019.

Ivan Španjić | Čovjek


Ja sam čovjek. Neću kriti.
I ne čini me većim no jesam.
I uvijek ću čovjekom biti.
I kada odem, kad me ne bude,
neka to bude ova pjesma.

Smijao sam se prizoru divota,
ljutio se nepravdi svijeta
i plakao sam s tugom života
i lutao bih baš kao i vi
kad snažna obuzela bi me sjeta.

srijeda, 18. rujna 2019.

Ivan Španjić | Gnjev slomljene duše



Da sam nemilosrdna vatra,
gorio bih bez granice.
Da sam električna gitara,
popucale bi sve žice.

Da sam pobješnjeli vjetar,
rastrgao bih svako stablo i cvijet.
Da sam nemirno more,
potopio bih cijeli ovaj svijet.

Da sam kaotična munja,
sijevao bih u milini.
Da sam u srcu zla čovjeka,
ne bih se jadao u tišini.

Da sam prgavi strah,
gledao bih kako vam se snovi ruše.
Da sam poželjna ljubav,
mrzio bih iz dna duše!

subota, 14. rujna 2019.

Ivan Španjić | Ptica u krletci





















Teško je disati,
živjeti i umirati
iza ovih rešetaka.
Teška su ova krila
kada znam
da više neću letjeti.

Vrijeme prolazi u beznađu
sunčevih zraka
i u zvucima kiše.
Do jučer mi je šumilo more
i šaptao vjetar,
ali ne čujem ih više.

Čovjek može govoriti što misli
i misliti ono što govori;
ljudi možda ne nose okove
na svojim rukama i nogama,
ali to ne znači da su slobodni.

I ja znam
da mi zavide kad me gledaju
ovako umornu i tihu,
jer ja sam nekoć bila slobodna,
a oni to nikada bili nisu.


Ivan Španjić | Poeziju ozbiljnije piše od svoje 16-e godine



Ivan Španjić rođen je 26. lipnja 1992. u Metkoviću, a odrastao je u Otrić-Seocima gdje i dalje živi i piše. Osnovnu školu je završio u osnovnoj školi Otrić-Dubrave, a gimnaziju u srednjoj školi Tin Ujević u Vrgorcu. Kratko vrijeme radio je u državnom odvjetništvu Dubrovnik, ispostava Metković, kao dio stručne prakse i osim toga nema drugog ozbiljnijeg staža osim u poeziji, koju ozbiljnije počinje pisati od svoje 16-e godine života.

Član je Kulture Snova, Umjetničke Likovno-Književne Unije Vlaho Bukovac, Hrvatskog Književnog Društva, Rijeka i objavljuje u lokalnim časopisima za promicanje kulture, na društvenim mrežama i u zajedničkim zbirkama.


Također je bio sudionik mnogih festivala i pjesničkih večeri.

Autor je zbirke „Jedno lice, jedan glas“ koju je objavio 2018-te godine u nakladi Kulture Snova.

Fotografija: s festivala Dani prijatelja knjige, Rijeka, studeni 2018.