Milkica Urska | Zidnjaci

Rukama izvezeni u mrklim noćima

da život uljepšaju.

Konac provlači otvrdlim prstima kroz ušicu igle:

probodi prema dolje,

povuci,

zategni.

Dok je vezla

nije mislila na dan koji prođe,

već na onaj ispred.

Bijela krpa poput slikarskog platna

čekala je.

Zamišlja kako će opšit dvoje crvenim nitima.

Dozvat će ih staromodnim stihovima: „Ja te volim dragi moj,

dala bi ti život svoj“, smješka se.

Onda se sjeti da jedna djevojka i jest dala

život.

Osmijeh nestaje,

nevidljive niti suosjećanja nastave vesti

drugu sudbinu.