Nagrabio se stari Vid za života mudrosti i blaga pa posred obilja krenuo svome kraju k'o pusta sirotinja. Nije imao ni sina, ni kćeri, mačeta, ni pseta. Nije imao ni vjere u ljude pa tako ni u nebesa. Izgube se takve stvari kako ideš dalje prema kraju, ishlape i upljesnive se, ne daju mira kad noći sve hladnije za stare kosti grebu.
Nekako, ni sam nije znao kako, osjećao je da će se do kraja dana i on, baš kao Sunce na nebeskome svodu, razliti preko ruba zemlje u vječitu tamu. Ljuljao se posljednji puta u starom škripavom stolcu, upijajući ptičji cvrkut u proljetnome žaru.
Sve će ovo postati prah.
Svaka daska istrunuti.
Korov i trnje pukotine nadignuti.
Onog dana kad nestane mu dah, svijet će nastaviti i pokriti mu tanak ovozemaljski trag.
Tri ga glasna udarca štapa o kamen prenu i ptice ka oblacima rasprše. Sive zagasite oči, optočene tankom ostarjelom kožom, prodirale su mu kroz opnu mira. Stara Magda prste grbave ovila je oko štapa pa s noge na nogu bol pretakala.
„Smrknuti je dan, gazda?" bistrim glasom upita il' kaže „Ima li ovdje što za kruha gladne?"
Nije Vid za života bio škrt, ni kivan spram sirotinje. Davao je dosta, ali ostavljao si više. Sad', kad se topilo ovozemaljsko vrijeme, shvati da mu zlato podna zemlje teške značiti neće. Tako pozove on staru Magdu tek treptajem oka i pričeka kol'ko joj treba.
„Idi kroz selo, majko bijedna, pa iz sveg glasa povikni da danas dajem." promotri on kako joj se oči u zanosu pomlade pa ju zaustavi prije no što joj korak poletan postane „Ne zaboravi im reći da nekima dijelim kol'ko treba, a nekima kol'ko traže."
Nije prošlo mnogo, ni udisaja sto, prije no što čeljad nahrupi prašnjavom cestom. Sram se u žamor pretvorio, a znatiželja u plahe korake. Stade Vid probirati pogledom preko mladih glava. Djeca k'o djeca, naivno slijepa, vjerovali su ludoj Magdi, pa ih sada ovako hrabre nagraditi mora. Prizove ih on drhtavom rukom da jednom po jednom u dlan upakira zlatnik.
Zlatnik za smiješak.
Zlatnik za trk.
Poput ptica koje zoblju, plaho se razbježaše kućama svojim.
Svi osim jedne male, sitne i plahe. Nije joj znao ime, ni mati, ni oca. Koščato tijelo nosilo je dronjke, a blag pogled svu mudrost ubogoga svijeta.
„Ne želiš?" Vid podigne zlatnik da ga suncem okupa, no djevojče sitno tek ga osmjehom nagradi pa se na vrh stare jabuke popne. Čudnog li stvora, pomisli on, tren prije no što prvo je dijete u kući svojoj glasinu potvrdilo.
Pristizali su mladi i stari, poput bujice na usahlu zemlju, kako bi prosili, a ništa zauzvrat dali. Dijelio je tako Vid stari, najprije onima koji su trebali. Zlatnika dva za ogrjev i soli, pa pozdrav vječni koji ostaje za sjećanje. Ulog po ulog, zlata mu ponestane. A tad, poput ognja ljuta, razbuktaše se oni koji samo traže. Stali su u bijesu rovati kroz praznu kesu pa nastavili kroz vrata i daske, zidove i perje. Trgali su, razarali, hroptali i kleli. Kuća starog Vida za tili je tren postala živi prikaz ljudske podmukle gladi. Kad zlata pod podom pronašli nisu, stali su glodati stablima koru, rukama crijep pretvarati u prah, pa čak su i na kamenu oštrili zube ne bi li zlatnike iskopali iz cigle. Lakomost čista izjedala je i dan. I mlado i staro rikalo je, slinu lilo kako bi noktima blatnim namirenje sad u krvi tražilo.
Baš kad se stadu miješati dan i noć, tako se u ljudskom srcu povezaše bijes i pohlepa. Nitko nije znao tko zamahnuo je prvi. Nikog nije ni bilo briga jer tražilo se zlata pa makar oblivenog i starčevom krvi. Zarivali su tako zube pod kožu do kosti, poput kakvih zvijeri jer to i bješe. Samo što zvijeri prave, to svaki stvor zna, uzima onoliko koliko joj treba da utaži glad. Otišli su cestom odakle su stigli. I mlado i staro, sveto i oholo. Krenuli su dalje, kao da ništa bilo nije, pa pred rađanje noći ostavili spokoj okupan samo zvukom huktanja sove.
Znao je Vid da posljednji mu kuca čas, dok se topli vjetar previjao preko razjapljenih rana. Već je bio zaboravio na nju tamo gore, kad naposljetku ugleda bosa stopala i bijele dronjke. Kol'ko od tuge i samoće, tol'ko od boli i prolivene krvi, vidio je samo njenu kosu zlaćanu kako se nad njime vijori. Pomilovala mu je čelo, poravnala tih par vlasi pa mu govorila milo.
„Idi sada dalje, tamo gdje nema ničeg. Putuj, putuj, snivaj dalje. Ovdje ionako ostavljaš samo one koji trebaju i one koji zahtijevaju i traže."
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.