Ivica Kesić | Na valu nemira

Polubudan plutam na valu nemira

i čekam  kroz maglu u san da mi kročiš;

pokrivena samo pramenima zore

sa usana slatkim vinom da me pojiš.

U postelji mekoj još ti čuvam mjesto

grijući ga brižno uzdasima vrelim.

Drhtim cijelim bićem i gorim od čežnje

jer ljubav je tvoja sve što noćas želim.

Kad mi uđeš snena u predvorje snova

i spustiš se tiho kraj uzglavlja moga,

pomiluj mi lice mirisima grudi

da ih tople ćutim dok se ne probudim.

Samo snivajući  ja te ljubit’ mogu,

vidajući žudnjom izbrazdane rane…

zato kao leptir u san kad mi sletiš,

zamolit ću zoru da nikad ne svane.