Ispovijed jedne čitateljice

O romanu Ljiljane Jelaske "Leti, leti"

(Rijeka: Studio TiM, 2014.)

Piše: Mirjana Mrkela 

Priznat ću vam

Davno je to bilo, ali ipak mi je teško priznati. Tomica i ja smo pušili iza zgrade.

Moja mama je bila pušačica, Tomičin djed također. Ja sam, kao starija, prihvatila veći rizik i izvukla jednu cigaretu iz mamine kutije. Zapalili smo iza zgrade. Gorjelo je nakrivo i čađavo, no povukli smo po par dimova. Kašljanje i usmrđivanje bilo je nešto čime smo se ponosili. Cigareta je bila bez filtera, pa ako ikad budete... Ma ne, naravno da vam ne predlažem!

Ukratko, onda smo kupili cijelu kutiju. I onda smo zapalili svatko svoju cigaretu. I onda nas je vidjela susjeda Branka. Dobro ime, zar ne: Branka brani. Ne, nije nam branila. Došla je k meni u stan kad je znala da sam sama. Sjele smo na kauč, a ona je rekla, strogo me gledajući u oči:

— Tužit ću te mami ako vas još jednom vidim!

Što će biti ako mama sazna, što bi bilo kad bi bilo? Ne mogu vam opisati koliko sam bila ustrašena od same te pomisli. Nekoliko slijedećih godina nisam se usudila uzeti cigaretu u ruke. Čak ni kad bi kutija čekala na stolu, kao da mi se nudi.

Mama iz romana

Nisu sve mame iste. Mama iz romana "Leti, leti" ima svoje načine.

"Ona zna da je Mija ovoga ljeta zapalila svoju prvu cigaretu. Nije joj držala one dosadne govorancije. Lijepo ju je upozorila na štetne posljedice te ružne navike. Uz hrpu literature, što stručne, što medijske, razgovor je trajao i trajao. Kao rezultat, Mija od tada nije zapalila ni jednu cigaretu! Osim ako ne računamo one pod velikim odmorom, iza škole, skrivajući se od mene. Fakat bi joj bio bed da je cinkam svojoj mami, pred kojom je svečano obećala da više neće pušiti. A Mijina životna filozofija je ta da ono što se ne vidi, to ni ne postoji."

A svojoj kćeri Emi nije morala dvaput reći.

"Kada vidim kako škvadra puši iza škole, sjetim se njezinih riječi".

To je O. K., zar ne? Ema je dobra djevojčica, zna što valja. Sve se lijepo dogovori sa svojima. I obeća da će doći kući u 10. Zakasni, ali se sjeti kako ima najdivniju mamu na svijetu. Računa da joj mama neće zamjeriti. I prevari se u računu.

"'Mama, oprosti! Neće se više...'

'I neće. Neće se ponoviti jer nema više izlazaka. Do daljnjega. Nije ti neugodno da te na ovakav način kažnjavam? Tebe koja za sebe tvrdi kako je svjesna odgovornosti koju ima prema obitelji? I još jedna stvar, vrlo, vrlo bitna. Ti i ja nismo frendice. Mi to nikako ne možemo biti na način na koji si ti to zamislila. Istina, uvijek mi se možeš i trebaš obraćati u vezi s problemima i nedoumicama koje imaš. Ali ja sam prije svega i uvijek ću to biti tvoja mama. Od tebe očekujem iskrenost i poštivanje tatine i moje riječi. Razgovarati možemo uvijek kada budeš smatrala da možda nismo u pravu ili smo prestrogi. Ali vidim kako si neke stvari postavila na krivo mjesto. Sada imaš vremena razmisliti o ovom razgovoru i svom postupku.'"

Vrline i mane

Moja prijateljica Ljiljana Jelaska, koja je napisala ovu knjigu, dobro poznaje i mame i kćeri. Zato njeni junaci, kao ni ljudi u stvarnom životu, nisu bez mana. Svi su dobri i svatko ponekad pogriješi. Ili bude smiješan. Primjerice, baka koja jedva hoda na visokim potpeticama, jer misli da se to sviđa njezinom dečku. Da, dobro ste pročitali: baka ima dečka. Nadam se da ćete se suglasiti sa mnom: imati dečka nije ni mana ni vrlina. To je, uostalom, nešto što je i Ema priželjkivala.

A mana spisateljice Ljiljane Jelaske je ova: nakon romana "Leti, leti" nije napisala više nijedan. Svi se možemo popraviti pa, nadam se, i Ljiljana.

Dok ona ne napiše novu knjigu, vi čitajte ovu! Saznajte je li i Ema imala dečka, je li zbilja letjela u Francusku. Saznajte je li imala mlađeg susjeda (kao ja) ili mlađeg brata i zašto je bila zakasnila. Razmišljajte o Eminim pa i o svojim prijateljstvima. Možda i o onome što druga moja prijateljica, Sonja Smolec, naziva izazovima odrastanja.