Kolumne

nedjelja, 31. siječnja 2021.

Božica Jelušić | Tužna je nedjelja

 

Kad Adam Zagajewski u jednom stihu uzadne: "Gdje si, visoki poglede? Dosadno nam je bez tebe", svaki čitatelj današnjice znade da je stih napisan u nekim normalnim vremenima. Naime, danas bi takva izjava bila "dočekana na nož", budući da se ni normalan pogled više ne smije tražiti, a da ne izazove podozrivost, uzdignute obrve i obvezatne lekcije o (ne)empatiji. Kako se, bijednice, usuđuješ tražiti izlaz iz štakorskog tunela, dok nad tobom i tvojom izdržljivošću traju eksperimenti konfuznih stožera i zakulisnih igrača i manipulatora? Kako možeš poželjeti ručak u prirodi, dobru krčmarsku kavu, razgovor u klupskoj atmosferi, mirisnu cigaretu, glazbu, sat meditacije, reiki na blizinu, igru s unucima na snijegu u Gorskom kotaru, proslavu rođendana na visinskoj točki u Motovunu? I sve to dok oni drugi, nesretni i pogođeni, proživljavaju to , to i to... u tvojoj domovini, u tvojoj ljudskoj blizini?

Odmah i smjesta na ovoj točki prestajem. Mehanizam represije nikada nije do kraja uspješan, ako nam ne "nabije" osjećaj krivnje i srama. Kao da smo baš MI skrivili ta apokaliptična stanja, baš mi urušili sustav zaštite, mi čekali da nas elementarne neugode i užasi poštede. Mi, koji mislimo da je ljudska sloboda bezuvjetna kategorija, da nas ne smiju gurati i siliti na osobne odluke, štoviše, ni o tome izvještavati- kako su oni sami odlučili i s kojim razlogom. Mi da smo odgovorni, na  nama da je teret prevage na stranu dobra, ozdravljenja, rješenja izbjegličkog pitanja, pravedne podjele dobara i pravodobne pomoći? Mi, koji ne možemo bez propitivanja prihvatiti zabranu, ne uspijevamo bez gorčine domahnuti svom bivšem životu, ne znamo prituliti i prigušiti vlastite potencijale, već ih u tišini, u mraku podruma , zalijevamo, obećavajući proljetni klorofil i izlaz na sunčanu ledinu?Ja pak mislim, kako NITKO nema pravo propitivati na s o stanju naše empatije, jer to je između nas i neke onostrane adrese. Mislim kako dubinu našega gubitka ne mogu ocijeniti oni, koji nisu u našem svijetu i naš način živjeli.  Mislim da se cijena "visokog pogleda" u njihovim valutama uopće ne može izraziti ni objasniti. Mislim da bi najpristojnije i najhumanije bilo da na s puste na miru, gledajući svoja posla, kao što i mi puštamo njih.

Uglavnom, eto. Na povratku iz kupovine, na pustom autobusnom kolodvoru, na ledenoj klupi. S kukuruznom pogačicom u ruci, sokom od višnje, kavom u plastici, koju pridržavama ukočenim prstima. Potom cigareta, odbijanje dimova, dok pogled rastreseno klizi po parkiranim autobusima, a unutrašnje oko rekonstruira mjesta, čiji su nazivi na putnim tablama ispod šoferšajbe. Nitko ne putuje nikamo. Nitko ne izlazi na ulicu . U kućama s druge strane ceste sablasni mir, napola spuštene rolete, nepomične zavjese. Ni pas ni pijetao se ne oglase. Ni lopata ni metla ne zamahnu po  dvorištu. Svejedno što je nedjelja, tako je svako dan, i tako će, čuje se, biti negdje do Uskrsa. A onda će se rokovi produžiti, statistike porihtati, pa tek prije dolaska turista, misteriozno popraviti. Ljudi će slati ohrabrujuće poruke po društvenim mrežama, pozivati na strpljenje, tvrditi da je "svako zlo za neko dobro", samo što mi to nikako ne prepoznajemo, u svojoj liberalnoj i agnostičkoj s(j)ebičnosti, koju nam također ne mogu oprostiti.

I tako, odoše mi djeca malo u prirodu, željna zraka, ublijedila i ojađena od "kućnih uvjeta", koji su kod nas, čini se, čak nešto bolji od dozvoljenoga. Odoh i ja, pustiti u pogon ono novo malo gramofonče, čini mi se da negdje čak na mađarskom postoji originalna verzija balade, koja bi možda trebala postati neslužbenom i privremenom himnom, do početka novog izolacijskog ciklusa i novih udara na našu tužnu srčanost: "Tužna je nedelja........"

Nema komentara :

Objavi komentar

Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.