Kad on mlatnu
po Livadi
s nesmiljenim košnjama
kleknu smrtno ranjeno
bijelo janje za njeg janjeno,
bijelo janje
u nama.
Sve djevojke
Livadarke
sklone oči maramom.
Klisnu miš i pjevica;
kresnu vuk i zmija ljutica
dugi mrak u
domu svom.
Nama zazva
crnu majku.
Humak sravni; dadne glad.
Škrinusmo pred branama,
orno srnusmo na dušmana;
njemu otkos
da je pad.
Zazvasmo mu
crnu majku.
Uzeo nas prijesni jad.
Kosa kosi brusi zub;
hajkom hajku hrani rodoljub;
propupa nam
humak mlad.
Grezne čeljad
uz bentbaše.
Zamru rijeke čemerom.
Suziše se kapije;
gvozden zasun hrđom caruje
za demirli
pendžerom.
Zulum prođe.
Svijet ne drži
bijelo janje ni za lijek.
Pamti se unedogled;
tek se rodiš već si posve sijed;
mrak se čini
oduvijek.
Aman, dara!
Zaman ćara!
Mrije li u nama Bog?
Zalud cvala Livada,
džabe rasla blagu naslada
kad je svakom
krvav stog.
Što će nama
bijelo janje
dok nas hoće ruka zla?
Svakom slijedi to što jest,
taman toliko da zrije svijest
rujnom zorom
rujnog tla.
Valja l' meni
bijelo janje
pitat ću se sutradan.
Livada je majušna.
Slama svakoj kući nasušna.
Brigom um je
rasprodan.
Kad bih poš'o
kraj međaša,
nuždom gonjen spasit' stvar,
bi li đavlu nasjeo?
Bi li s neba palu poveo
bijelu janjad –
barem par?
__________________________________________________________________________________
* Tekst je nastao s pjesmom u mislima. Protjecala je „Kad ja pođoh na Bembašu“ (izvorno sefardska) nepoznatog skladatelja i tekstopisca, bezbeli niz harmoniku koja je uz osjetno usporeni tempo u odnosu na standardni znala zazvučati kao bandoneon Ástora Piazzolle.
** Bentbaša (Bembaša) – bent-baci (tur.); glavna brana; predgrađe Sarajeva u području ulaza rijeke Miljacke u grad gdje je do kraja 19. stoljeća postojala velika brana koja je služila za dovod vode, sagrađena sredinom 15. stoljeća.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.