Darija Žilić | Budućnost

Odložila sam projekcije na stranu
kao stare mokasinke.
I strahove o onom što će biti sutra.
Sutra će biti jutro, svjež sir, naglo buđenje.
I više ništa ne znam dalje.
Jedrit će brodovi lukom budućnosti,
One koju ne poznaju slijepi putnici.
Ako promislim kojim putem treba,
Čije ruke nisu izvjesne, koje riječi nisu
Dio paklenog stroja, opuštam se.
Ležim na površini teške vode, i snatrim,
Prilaze mi tvoji prsti, kao da su od olova
Neprolazni, kao naš vječni plamen
Tinjaju, u budućnosti koja ne šilji svoj
Vrh koplja da ubode nježne ljubavnike.