Utorak!
Sasvim običan dan taj utorak.
Znam, ponavljam se, ali kažu
utorak je dan za ponavljanje.
Ako ne znaš, eto upravo si saznao
što mislim o njemu.
Danas ću napraviti nešto
što već dugo nisam ili sam eto zaboravio,
ostavio namjerno, neodgovorno.
Pripremit ću se unaprijed za
sutra, jer sutra je novi dan.
četvrtak
i svašta mi se mota po glavi.
Mogao bih ovo i ono, ali zašto. Čemu?
Ništa od toga. Sve je nekako u magli.
Ta dva dana jesu, ali kao da i nisu.
Pamti li ih itko? Neka im sve moje srijede,
i četvrtci. Meni su bezlični. Poklanjam ih
bezuvjetno.
Petak!
Da… To je to! Možda ću u petak drugačije?
Pustit ću sve vrećice iz ruku.
Neka tresnu o pod i raspadnu se.
Briga me. Subota je blizu.
Subota!
Dan kao niti jedan drugi.
Vrijeme za kavu, ručak na brzaka,
malo pospremanja i što još?!
Ništa mi ne pada na pamet.
Što se još može napraviti subotom?
Siguran sam u jedno. Pazit ću
da mi ipak nešto ne padne,
ne tresne na glavu.
U njoj je sve ono moje
što još mi uvijek treba.
Nedjelja samo što nije. Tako je blizu.
Šteta što je subota na zalasku,
jer nedjeljom mi se uglavnom ništa više,
a ni manje ne da.
Nedjelja!
Sve što započnem nema smisla.
Ništa ne dovršim na vrijeme.
Minute prolaze sekundama.
Prolazim i ja pored vrećice od petka.
Uskoro će ponedjeljak
i tad se sve vraća u kolotečinu.
Ponedjeljak!
Teško se budim.
Dosadni alarm ubija. Ustajem. Korak po korak.
Sjetim se da je sutra utorak, pa srijeda, četvrtak
i sretan napravim onaj mali, krivi,
jedan jedini, neplanirani ranojutarnji korak
i… jebena, glupa, odvratna vrećica od petka,
na moju žalost,
učinila je svoje.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.