Svatko stoji sam na srcu zemlje proboden zrakom sunca, a veče je već tu - Salvatore Quasimodo
Zabrinut je moj grad, posvuda pustoš, tišina, kao da si do kraja smanjio ton na radiju. Sada smo sami sa svojim nemirima. Ponašamo se odgovorno, ne želimo ugroziti druge, dva puta dnevno pratimo izvješća Kriznoga stožera.
Sa svojima se čujem telefonom dva puta dnevno. Svi su dobro, mirnija sam. Šaljemo fotografije jedni drugima, srca, smajliće. Nedostaju mi, ali treba biti strpljiv, proći će i to. Samo da sve završi. Nisam baš tako jaka kako sam mislila, ali što sam mogla znati, nikada i nisam bila u ovakvoj situaciji. Neprijatelj je sada nevidljiv. Ruke su mi ogrubjele od vode i stalnog čišćenja kuće, postala sam tiša i usmjerenija na zvukove..
Čitam nekoliko knjiga paralelno i slušam vijesti. Pretražujem i alternativne informacije, pratim objave na internetu. Trenutno su mi pitanja važnija od odgovora, jer odgovor živim, i onda čitam Kugu, Ogled o sljepoći, Bibliju.
A nebo plavo, oči se pune zelenilom, nevidljive ptice pjevaju. Već dugo nisam čula toliko različitih ptica pjevica. Cvrkut je veseo, zvonak i ritmičan, kao da se natječu negdje daleko u šumi. Gledam svoj travnjak prošaran tratinčicama, procvala je marelica, breskva, proljeće me iznenadilo, jer sam se bavila nevidljivim stvarima.
Priroda buja, raste, zemlja je vlažna puna sokova, diše, zrak proziran i onda mi samo bljesne pred očima pa ona može i bez nas. Mi prirodi uopće ne trebamo. Sjetila sam se djece iz škole, koja su govorila da je šuma opasna jer ima krpelja i zbog njih je opasno i bos hodati po travi.
Ali opasnost je došla s druge strane, opasnost je došla od čovjeka.
17. 3. 2020.
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.