|                               
                                 
                                             
                                                         | 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                          
Dendriti 
Kallia Papadaki 
Prevela: Koraljka Crnković 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                         
 
Roman o grčkim doseljenicima u novi svijet koji nas  podsjeća da su i europljani stoljećima bili imigranti, pokušavajući  preživjeti i naći bolji život.
Nagrada Europske unije za književnost. 
 
 
U Camdenu, u državi New Jersey, početkom osamdesetih godina prošlog  stoljeća, u vrijeme nove gospodarske krize, živi obitelj Kampanis: muž i  očuh Basil, pripadnik druge generacije američkih Grka, njegova žena,  bivša hipijevka Susan, i Leto, Susanina izvanbračna kći. Kada u njihovu  obitelj stigne djevojčica Minnie, školska kolegica dvanaestogodišnje  Leto, koja je nakon smrti majke, Portorikanke Luise, ostala siroče,  počinju izvirati skriveni obiteljski ožiljci. Flashbackovima Papadaki u  roman uvodi prvu generaciju Kampanisovih, Basilova oca Antonisa, koji je  davne 1919. stigao u Ameriku brodom, slijedeći svoj američki san. I baš  poput dendrita, isprepliću se i stapaju svjetovi i sudbine triju  generacija siromašnih grčkih imigranata i njihovih potomaka. 
 
Kallia Papadaki vješto je ispripovjedila potresnu priču o imigrantima  koji su u potrazi za nadom i boljim životom pristizali iz ratom  osiromašene i iscrpljene Europe u obećanu zemlju, u osvit velike  gospodarske krize koja je dvadesetih godina prošloga stoljeća potresala  Ameriku i svijet, o njihovu životu u getu i problemima integracije u  novo društvo, o tegobnoj, mukotrpnoj i često ponižavajućoj borbi za  preživljavanje i mrvicu ljudskog dostojanstva. Roman je to o potrazi za  životnim smislom pod ruševinama izgubljenih prilika, propalih brakova i  poslova, a koji ponajprije tematizira pitanja osobnog i kolektivnog  identiteta. 
 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                         | 
 |                                                                                                                
 
 | 
                                                         | 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                          
Stablo pjesama 
Abdellatif Laâbi 
OSOBNA ANTOLOGIJA (1992. – 2012.) 
Prevela: Lea Kovacs 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                         
Antologijska  zbirka Stablo pjesama izbor je iz poezije Abdellatifa Laâbija, jednog  od najznačajnijih suvremenih marokansko-francuskih pjesnika, dobitnika  prestižnih nagrada Goncourt za poeziju (2009.) te Velike nagrade  frankofonije Francuske akademije. 
 
Izbor obuhvaća stihove iz devet pjesničkih zbirki objavljenih u  razdoblju od 1992. (Sunce umire) do 2012. godine (Zona turbulencije) te  je prvo autorovo djelo prevedeno na hrvatski jezik. Iako nakon  višegodišnjeg boravka u marokanskom zatvoru i odlaska u egzil Abdellatif  Laâbi ispisuje stihove na francuskome jeziku, u njima je svejedno  prisutan arapski duh i duša, kako kroz melodiju, tako i kroz teme kojih  se dotiče. I dok s nostalgijom, ali i kritički piše o svojemu  (postkolonijalnom) Maroku, o emocionalnim ranama i svemu što je ondje  bio prisiljen ostaviti, uključujući i materinski jezik, ovaj izrazito  humanistički orijentirani pjesnik prije svega progovara o čovjeku, o  potrebi poštivanja ljudskog dostojanstva i ljudskih sloboda, kao i o  nužnom pružanju otpora svakoj vrsti tiranije i barbarstva. Neumoran je  zagovornik kulture dijaloga i dijaloga među kulturama, a za sebe kaže:  „Ne smatram se ni Arapinom ni Francuzom. Ja sam građanin svijeta; most.“  Laâbijeva poezija, kojoj su inherentni izgnanstvo (geografsko,  političko, jezično), nomadizam i margina, itekako je svjesna  apokaliptične svakodnevice u kojoj čovjek srlja u propast povlačeći za  sobom cijeli planet. Ipak, tom su propadanju dragocjena protuteža život,  nada i ljubav, a konačno i sama poezija kao „način usklađivanja  instrumenata duše“. 
 
 
 
 |                                                       
                                                          |                                                       
                                                         | 
 |  
 
 |  
 
 |  
 
 |  
 
 
 | 
Nema komentara :
Objavi komentar
Hvala na vašem komentaru. Isti će biti objavljen nakon pregleda moderatora.